Da treneri ponekad znaju biti alkemičari, potvrđuje nam slučaj Brune Akrapovića koji je u tri prvenstvena kola proljetnog nastavka sa sumnjivim rosterom osvojio čak sedam bodova i odvukao Split u sigurnu luku. Javnost je, međutim, sličan pothvat i bodovni iskorak očekivala na drugoj splitskoj adresi, u Hajdukovu dvorištu. Nije ga dočekala, a čini mi se da niti neće tako skoro...
Za potrebe ovog teksta zamoljen sam da zamislim sljedeći prizor. Na kraju sezone prilazi mi Hajdukov predsjednik s ponudom da od ljeta preuzmem momčad. Spreman mi je kupiti tri igrača po izboru za cca milijun eura kao kralježnicu momčadi, ostatak moram pokrpati iz postojećeg materijala, od igrača koje je prethodno angažirao sportski direktor ili iz omladinskog pogona.
Kvaka u ovoj priči je sljedeća: posao dobivam ako mogu zajamčiti skupinu Europske lige i barem jedan osvojeni trofej. Mogu li svojim prezimenom garantirati ono što traže od mene? Premda o svojim trenerskim kvalitetama imam visoko mišljenje, zahvaljujem se na ponudi i iskreno priznajem - ne mogu! Treneri nisu mađioničari, a u sapunici o Hajdukovu trofejnom postu oni su po mojem sudu najmanji krivci.
Nakon financijske konsolidacije kluba Hajduk danas očajnički treba trofej da bi sve skupa dobilo smisao. Trofej ne bi samo razveselio brojne navijače i potvrdio veličinu kluba, nego bi pomogao momčadi da naraste, da se napuni samopouzdanjem, uhvati određeni kontinuitet, nauči se živjeti s velikim Hajdukovim apetitima. Spomenuti kontinuitet Dinamo je uhvatio u mandatu Zorana Mamića, sada je Rijeka na dobrom putu da joj se isplati vjera u višegodišnji sustavni rad Matjaža Keka, dok je Hajduk u ovom razdoblju spas tražio u trenerskim rokadama.
Mislim da su ipak morali vjerovati Igoru Tudoru, koji je talentiran i sustavan trener, gladan uspjeha, zbog čega je u međuvremenu prepoznat u bogatijim ligama od naše. Ono što je uslijedilo poslije Tudora jest lutanje, pred trenere su stavljali nemoguće zahtjeve, a u zamjenu im nudili samo probni rok.
Hajdukova sada već rekordna trofejna suša u 1. HNL vuče asocijaciju na moje rane dane u Dinamu, koji je 1982. godine osvojio naslov nakon 24 godine čekanja. Već po inerciji naučili smo taj uspjeh pripisivati Ćirinoj renesansi, njegovu magičnom dodiru, ali puno je bliže istini da je šampionska momčad građena i nadograđivana sedamdesetih. Tada smo jednom zgodom ostali drugi u YU-prvenstvu iza Zvezde, zatim smo izgubili finale Kupa s Hajdukom i očajnički nam je trebao jedan trofej kako bismo shvatili da smo dobri i da možemo.
Napokon je kliknulo 1980., kada smo s Vlatkom Markovićem osvojili Kup, a onda je dvije godine kasnije Ćiro skupini već iskusnijih igrača, u kojoj smo bili Zajec, Mustedanagić, Bručić i moja malenkost, pridružio novi val s Mlinarićem, Deverićem i braćom Cvetković. Stigao je i naslov državnog prvaka. Znam da vremena nisu za usporedbu, da globalizacija ekonomski “ždere” male, ali nekakav način mora postojati. Uvijek sam bio impresioniran Ajaxovom metodom, činjenicom da su ih 20-godišnjaci poput Kluiverta, Seedorfa i Davidsa znali voditi do trofeja. Možda je dugoročno to rješenje za hrvatske klubove...
U Hajdukovu slučaju, kad smo već kolumnu posvetili splitskom klubu, preslika ovakve recepture seli veliku odgovornost na leđa Nikoli Vlašiću. Iako ima predispozicije i oca koji je stručan i vrstan pedagog, on zasad ima problem kontinuiteta forme poput Ante Ćorića u Dinamu. Subotnji jadranski derbi prava je prilika za njega, ujedno i imperativ za Hajduk da se nakon razočaranja u Osijeku ponovno uključi u borbu za europska mjesta. Priličan je hendikep za Rijeku izostanak Ristovskog i Vešovića, bez njih dvojice na terenu rastu šanse da Hajduk dobije utakmicu i zakomplicira prvenstvo...