Vlašić kao standardni, Šimić u statusu povremenog prvotimca te Vojković sa skromnom minutažom, to je ostvarenje ljetnog Hajduka u projektu “naša dica”. Još su ukupno tri vratara stasala u Hajdukovoj školi (Kalinić, Grbić i Stipica) i time završava priča o “bilim tićima” u aktualnom kadru.
Zašto je takva tema zanimljiva ove jeseni? Jasno, zbog vječnog zaklinjanja u ideju stvaranja Hajduka na temeljima vlastite omladinske škole. Ima li koji predsjednik Bijelih da se proteklih sezona nije poslužio sljedećom rečenicom.
Preveliki ugovori
- Moramo poboljšati rad u omladinskoj školi jer samo tako ćemo doći do onoga što želimo. U Hajduku treba igrati 70 posto igrača iz našeg pogona, a ostalo mogu biti stranci. Ali, samo ako su kvalitetniji od naših igrača.
Tko je kazao ovu rečenicu? Svi zajedno. Možda 10, možda 15, ali dugi niz godina ponavlja se ista priča kako je Hajduk najbolji kada igraju nogometaši stasali na Poljudu. Uz to ide i mantra “nemamo novca za kupovine igrača”, pa se angažiraju slobodni igrači za ugovore koji po 10-ak puta nadmašuju primanja igrača iz omladinske škole. Pritom zadržavaju i određeni postotak pri odlasku u inozemstvo. Zato danas u Hajduku igra sve više stranaca i igrača iz dopunske selekcije, a sve manje nogometaša koji su prošli omladinski pogon na Poljudu.
Kadetska generacija 1993/94. bila je jedna od onih koja je silno obećavala u proljeće 2010. godine. S Livajom, Antoniom Milićem, Tomičićem i Džonijem kao predvodnicima. Čak je Marko Grčić, jedan od najvećih talenata generacije ‘93. prešao u Dinamo, ali nije napravio ni prvoligašku karijeru. Grčić je otišao prvi, a zatim je Livaja već sa 17 godina napustio Bijele. Umjesto Livaje, godinu dana poslije momčadi je priključen Tomislav Kiš, golgeter doveden iz sesvetske Croatije. U ekipu je ušao i Elez, stasao je Radošević, angažiran je i Dino Mikanović, desni bek iz Osijeka. Generacija 1993/94. puno je obećavala, no brzo se nastavila rasipati. Radošević se prodao s nepunih 19, stoper Elez šest mjeseci kasnije, u ljeto 2013., dok je Antonio Milić otišao na pragu 21. godine. Džoni je pokušavao na posudbama, uglavnom drugoligaškim, i odavno je već raskinuo ugovor s Bijelima. Za simboličnih 100.000 eura u belgijski Kortrijk prije godinu dana je otišao centarfor Kiš.
Što radi škola?
Slijedila je potom nova priča s generacijom 1995/96. gdje su se “bajke” pričale o tercetu Kušeta - Pašalić - Mujan. Ipak, tek se Pašalić uspio afirmirati, potvrditi kao igrač vrijedan zanimanja velikog Chelseaja. Jedan od najboljih izdanaka poljudske omladinske škole posljednjih sezona danas je sa Stamford Bridgea posuđen u AC Milan, a simptomatično je da na Čizmi igra i Ante Kušeta, ali u trećem razredu, u Casertani. Iz generacije ‘95. lijevi bek Lučić je u češkom Baniku, Prskalo u Gorici, Zvonimir Milić u drugoj momčadi Bijelih.
Iz generacije ‘96. najviše je igrača trenutno u Hajduku. Igrači rođeni koji su danas redom 20-godišnjaci, uglavnom su pričuve iz prvog reda poput Šimića i nešto manje Vojkovića. Statistički su četvorica u prvoj momčadi, ali Grbić uglavnom brani za Hajduk B, a Josip Bašić je ozlijeđen i propustio je sve utakmice u protekla dva mjeseca od početka sezone. U godištu ‘96. priključio je Hajduk sa 17 godina talentiranog Elvira Malokua iz Rijeke, koji se danas dokazuje u španjolskom Gimnasticu, dok je Ivan Mastelić najčešće igrač B ekipe Bijelih. Ali, za razliku od većine suigrača iz prve momčadi, Mastelić još nema profesionalni ugovor.
Nakon godišta ‘96. s Poljuda su izišla dva velika talenta, Vlašić i Balić koji su sa nepunih 17 već imali upisane seniorske službene utakmice, dok je njihov vršnjak, vratar Letica trenutno na posudbi. Što je ostalo poslije Balića i Vlašića? Očito praznina. Boris Rapaić je također 19-godišnjak i član prve momčadi, ali igra za B ekipu. Iz generacije 1998. na službenoj stranici kluba nema igrača u profesionalnom pogonu, a iz godišta ‘99. već je prodan Maganjić. Još su tri igrača iz tog godišta (Rakić, Vujčić i Budalić) prošle sezone igrali za hrvatsku reprezentaciju U-17, a nedavno je profi ugovor potpisao Budalić koji igra za B ekipu. Možda ‘99 nešto poboljša sliku, ali ne vide se zasada istinski nasljednici Vlašića i Balića, glavnih aduta prošlog čelništva Hajduka u priči o “našoj dici”.
Uz to, činjenica je da se Hajduk, u segmentu mladih igrača, zadnjih sezona bitno okrenuo dopunskoj selekciji. Primarno zagrebačkom tržištu (Tudor, Juranović, Pejić, T. Bašić), zatim zemljama poput Kosova (Ismajli), a još uvijek se teško pronalaze talenti po najbližim destinacijama Dalmaciji i Hercegovini. Što radi poljudska škola?
Dolaskom Kosa na mjesto predsjednika kluba i Branca na poziciju sportskog direktora promijenjen je gotovo kompletni stožer omladinskog pogona. Hoće li dolazak Gojuna na mjesto šefa škole i niza novih trenera na svim razinama pogona pomoći Hajduku, veliko je pitanje.
--------------------------------------------------------------------------------
VILSON DŽONI
Kriminalna i sramotna politika kluba
- Omladinska škola ljude u Hajduku jednostavno ne zanima. Da nije tako, ne bi onda doveli 28 igrača tko zna otkuda. Govore da su jeftiniji stranci nego domaći igrači, a onda Futacsa dovedu za 200.000, a Saida za 150.000 eura godišnje. Što je to Futacs odigrao otkako je došao u Hajduk? Prodali su maloga Maganjića, a doveli igrače koji ne vrijede onoliko koliko ih plaćaju. To je za mene kriminalno i sramotno.
Koga su to doveli u zadnjih pet ili deset godina? Sve mlade igrače uzima Dinamo. Osim Vlašića i Kalinića nema nikoga iz omladinske škole u prvoj momčadi. Dovode kao igrače sa strane koji su besplatni, a to baš i nije tako. Ljut sam jer lažu narodu da je besplatno. Neće biti pomaka dok se ne okrenu omladinskoj školi, kao što smo mi to radili prije 10, 20 ili 30 godina. Jednostavno ne žele stvarati, bitnije im je zaraditi. Nemaju strpljenja u radu s mladim igračima. Ljut sam što ne vode računa o našoj djeci.
IVAN GUDELJ
Previše je igrača sa strane koji moraju igrati
- Ne mogu govoriti konkretno o godištima, jer više nisam izbornik mlađih selekcija, pa ne pratim toliko. No mogu reći po tko zna koji put da bi se Hajduk trebao oslanjati na svoju vlastitu selekciju koja bi trebala činiti 70-80 posto kadra, a ostatak bi mogli biti igrači dovedeni sa strane. I to ne bilo kakvi, nego pojačanja na europskoj razini koji bi stvarali razliku uz već postojeći domaći kadar.
Bitno je postojanje sustava koje u konačnici daje ljude - igrače, trenere, predsjednike. Sad je situacija obrnuta, ima previše igrača sa strane koji moraju igrati jer su zato dovedeni pa mladi ne mogu do prilike. Uvijek je Hajduk imao svoju bazu, igrače iz vlastitog pogona, a onda bi se jedan ili dva dovodila ciljano kao pojačanja. Kod svega, pa tako i u ovom slučaju, mora postojati odgovornost, ali se moraju unaprijed znati i ciljevi. Stvar je procjene da li nekoga prodati vrlo mladoga ili ga čekati da zaigra za prvu momčad i postigne još veću cijenu.