Kad je vaš reporter bio u Madridu, prije nepune tri godine, posjetili smo kamp Reala u Valdebebasu. Bilo je to jutro poslije El Clasica, u kojem je Ancelottijev Real Madrid doživio neočekivani nokaut od Barcelone.
Nije stvar u tome što je Barca pobijedila, nego što je 4:3 rezultat praktično uništio nadanja Blancosa da bi tog proljeća mogli u siguran finiš Primere, sa 7 bodova prednosti, i napokon osvojiti naslov prvaka. Onaj isti naslov koji je nedostajao duge tri sezone, kojeg je posljednji osvojio Jose Mourinho…
Smijeh nakon poraza
U raskošnom kampu realovaca, oko kojeg je doduše spaljena zemlja, kao u pustinji, bez zelenila (valjda i zbog neposredne blizine zračne luke), očekivali smo depresiju. No, za divno čudo, dok smo čekali na intervjue s Garethom Baleom i Cristianom Ronaldom, u donjem dijelu zgrade, gdje su svlačionice i dnevni prostori momčadi, smijeha i dobrog raspoloženja igrača poslije rekuperacijskog treninga bilo je gotovo kao da je večer prije Real slavio. Jedan od tamošnjih novinara, kroničara svakodnevice Reala, dao nam je naslutiti zašto je to tako…
- Otkako je došao Carlo Ancelotti u ovom klubu više ništa nije kao prije. Čista nirvana u odnosu na onog koji mu je prethodio. Zapravo, bolje je reći, ključan razlog što nema frke u Realu ni nakon gubitka domaćeg El Clasica jest u tome što više nema Jose Mourinha...
Omražen u Valdebebasu
Kad smo istog kolegu sreli na svibanjskom finalu Lige prvaka u Milanu, gdje je Real osvojio 11. euronaslov protiv gradskog suparnika Atletica, dotakli smo se opet Portugalca...
- Jose ide u Manchester United, to mu je odavno bila ambicija. Mislim da je zapravo htio tamo kao nasljednik Alexa Fergusona, ali se taj brak tada nije mogao dogoditi. Eto, Mourinho je napustio Real i to je pridonijelo boljoj atmosferi u i oko kluba, no ostaje činjenica da se Blancosi nisu dočepali španjolskog naslova još od 2012. godine...
Teško je bilo razumjeti je li taj kolega fan Reala ili nekog drugog španjolskog kluba, no definitivno je bilo uvjerljivo da ne voli Mourinha. U razgovorima s više madridskih kroničara brzo se razumije kako je takvih velika većina od mnoštva koje pohodi Valdebebas. Bio je svadljiv, većinom mrgud, ismijavao bi ih, a gdjegod i silno vrijeđao. Zbog navodne krtice u svlačionici (Casillas?) bio je spreman žrtvovati igrača kako god se zvao, što god je značio. Jednostavno nije trpio da nije sve po njegovom, u apsolutnoj kontroli. U Realu to nije baš logično i njegova je doktrina hranila neprijateljstva i omraženost. Ono što se ipak primijeti to je da ga ipak u većini trenerski respektiraju.
- Njegovi su maniri doista nekad niski, a njegov nogomet tvrd, defenzivan, špekulantski. No, dio ljudi je bio za njega jer smatraju da je vratio Realu barem dio dostojanstva nakon ubitačne dominacije Barce.
A ta dominacija, koja je bila i uzrokom što je Florentino Perez iz Milana doveo u Madrid Mourinha, bila je dijelom zbog trenera potpuno drugačijih manira. Josep Pep Guardiola! Legenda Barcelone već kao igrač lucidno je iskoristio učenja Johana Cruijffa te u tzv. tiki-taku pretočio njegove postulate i trenerski poharao nogometni svijet.
Guardiola se prometnuo u autora inovativne taktičke postavke, iako je, po kazivanju katalonskih najupućenijih kroničara, on bio samo najmudriji u iskorištavanju doktrine njegova bivša trenera i duše nove Barcelone, Cruijffa. Kako god, u dijelu igračke mu karijere, Pep Guardiola bio je u vrlo prisnim odnosima s Joseom Mourinhom. Ono što danas djeluje nestvarno, kad je Barca osvojila Kup kupova, 1997.godine, Guardiola je na travnjaku tražio Mourinha, i kada ga je vidio krenuo mu je u zagrljaj! Neka druga vremena, u kojima je Portugalac bio asistent ondašnjem treneru Bobbyju Robsonu.
Pričali su nam kroničari kako su Pep i Mou tada često i dugo pričali o nogometu u kampu i na putovanjima. Obojica su, očito, pripremali teren za solističke karijere trenera, a Mourinho, osam godina stariji, krenuo je puno prije. Iako se mnogi sprdaju s njegovom ulogom prevoditelja, Portugalac nije krio kako je od Robsona naučio najvažnije stručne stvari. U Barceloni ih je samo nadogradio.
Kad su se 2000. godine razišli, Mourinho je započeo solo karijeru, prvo u Benfici, pa Leiriji, da bi već nakon godinu dana preuzeo Porto. U rasponu od tri sezone osvojio je portugalske naslove, ali i Ligu prvaka! Preselio je, sada već kao hit trener i posljedično najskuplji, u Abramovičev Chelsea. Tamo je postao legenda jer je doveo momčad do dva naslova i više kup-trofeja. Cijelo to vrijeme što je ‘prevoditelj’ narastao do autoriteta jednog od vodećih svjetskih stručnjaka, Guardiola je krivudao u finišu igračke karijere. Brescia (2 puta), Roma, Katar, bile su destinacije s beznačajnim dosezima, a Pepu se dogodio i slučaj dopinga (Roma), kasnije opozvane kazne.
Bitka za bitkom
Kad je Guardiola započeo trenersku karijeru, 2007. godine, kao trener B momčadi Barcelone, Mourinho je uživao u Abramovičevoj otpremnini (smijenjen) i godini odmora. Sezonu kasnije kad je uprava Barce odlučila promovirati Guardiolu na klupu prve momčadi, Mourinho se faraonski nagodio sa Massimom Morattijem da preuzme Inter. I u tom razdoblju je zapravo startalo suparništvo dvojice trenera, kasnije se pokazalo vrlo uspješnih, ali toliko egocentričnih da su začeli međusobnu omraženost. Nekoliko krivih rečenica u intervjuima, zaboravljanje prošlih zajedničkih dana i uspjeha, i eto loma. U odnosima, lijepim manirima, fer ponašanju.
U pozadini svega, kažu dobro upućeni kroničari dva španjolska velikana, jesu dvije filozofije života i različito vrednovanje prošlosti. Mourinho je silno bio (i ostao) frustriran što kao igrač nije imao nikakvu karijeru. Kako je ostvario vrhunsku trenersku karijeru, prometnuo se u glavnog branitelja sličnih stručnjaka i pogotovo u napadača na sve one trenere koji su nekad bili vrsni igrači i ne priznaju, barem ne u onoj mjeri koju Mourinho misli da treba, kolege bez igračkog backgrounda.
U svojim je stavovima bio vrlo agresivan, a sa svakim uspjehom sve drskiji. Zašto mu je Guardiola sjeo na žulj? Dijelom zbog toga što je Katalonac prvi govorio kako su neka Mourinhova egocentrična ponašanja (press konferencije u kojima napada sve, veliča sebe i svoj rad) razumljiva jer nema igračku ispunjenost pa je sada kao trener u stalnoj potrebi da bude u prvom planu. Mourinho mu je uzvratio da je umišljen kao i svi nekadašnji važni igrači, koji su privilegirani jer su dobili trenerske šanse bez muke, te da je on kao trener, dok se Pep gubio po Italiji i Aziji kao igrač, osvajao trofeje i uveseljavao milijune navijača…
Kad su se u Ligi prvaka prvi puta sučelili (2009.), Mourinho s Interom, a Guardiola s Barcom, još su se pozdravili sa smiješkom. No, daljnji komentari sve glasnijeg Mourinha, iritirali su Guardiolu do mjere da na njih više nije htio ni odgovarati. Barem ne neko vrijeme. No, kad je Inter u polufinalu LP-a eliminirao Barcelonu, na veliko iznenađenje svih a pogotovo Katalonaca, te kasnije osvojio europsku krunu, pokidali su se svi mostovi. Guardiola je optužio Mourinha da ‘ubija’ nogomet bunkerom, ovaj je uzvratio da Pep to čini još i više dosadnom igrom u kojoj presuđuje samo to što ima Messija.
Kad se tog ljeta 2010. godine, još s finala na Bernabeuu, uputio na potpis ugovora s Realom, Mourinho sve svim srcem posvetio borbi za svrgavanje i što žešće omalovažavanje Guardiole. Potonji se silno trudio da oda hladnokrvnost i ignoriranje Mourinha, bio je trezveniji u javnim istupima i uživao je kad bi ga na terenu svladao. Dvije godine bila je to nesmiljena paljba, bitka za bitkom, rat koji je najnižu točku imao kada je Mourinho, očito frustriran Barcinom (nad)moći zario prst u oko Guardiolinom asistentu, nažalost danas pokojnom Titu Vilanovi. Bio je to toliko primitivan ispad da ga se čak i Mourinho postidio, trudeći se kasnije svim načinima ispričati Vilanovi. Pogotovo kad je ovaj obolio…
U subotu dva tipa koji se u biti ne podnose, prvi puta započinju novu bitku stalnog im rata. Mourinho je doveden na Old Trafford da vrati dostojanstvo rezultatski posrnulom Unitedu. Guardiola je doveden na drugu stranu Manchestera da Cityju vrati naslovne role u Premiershipu i u što kraćem roku stvori momčad za konačni napad za Ligu prvaka!