Od nedjelje je Torcida i službeno u vlasničkoj strukturi Hajduka. Godinama znamo da je Hajduk u šakama, ili raljama, kako vam draže, svojih navijača, a sad je ta veza i ozakonjena.
Dakle, nije više Hajduk nogometni klub koji ima svoju navijačku skupinu, nego je Torcida navijačka skupina koja ima svoj nogometni klub - Hajduk.
Čestitamo, vesela nevjesta (105-godišnja mlada, podrijetlom iz Praga) dobro se (pre)udala, Split gori, svatovi pjevaju i pucaju, i živjeli su dugo i sretno…
Torcida kao Big Boss
Veselo je rekao i prodavatelj paketa iz Tommyja Zoran Mamić (ima li i tu malo ironije?): “Nismo htjeli stajati na putu navijačima…” Nismo htjeli, nismo smjeli, dođe mu na isto.
Hoće li mu, neće li platiti, živi bili… Uvijek se mogu organizirati prosvjedi i kaos pred Banovinom, kao što je već bila iznuđena odgoda otplate kredita Gradu.
Kako je u dimu baklji rekao predsjednik Hajduka Ivan Kos:
“Sad dišemo zajedno, navijači, uprava i klub su jedno tijelo.”
Netko neupućen bi zaključio da su navijači i službeno postali važniji od kluba, ili je to zlonamjerna interpretacija. Istina, fakat upravljaju svojim klubom, nije da samo navijaju, dapače, imaju zakonsku obavezu upravljati i voditi svoj klub.
Netko neupućen to ionako teško može shvatiti. HNK Hajduk je od sportske udruge privatiziran da bi postao HNK Hajduk š.d.d, a sad to privatizirano dioničko društvo kupuje i njime upravlja udruga “Naš Hajduk”.
Predsjednik Hajduka Kos je u praksi pokazao što znači “dišemo zajedno” tako što je odmah popodne stao među Torcidu na Sjeveru. I to je razumljiva poslovna logika - stani tamo gdje ti gazda kaže - a Kos to sad ima crno na bijelo. I onda zagrljeni dišemo i pjevamo zajedno “Dobit ćete batine” i “Mariću, Srbine, čakija ti ne gine…”. Istina, to su samo narodne poskočice i pošalice, jer čemu tući Burila kad tvom klubu daruje jedanaesterac ili Mariću pjevati da je Srbin kad je dragovoljac Domovinskog rata, a čakija je samo turcizam za nožić, perorez...
Ono što odzvanja puno ozbiljnije je - šutnja. Cijeli tjedan minuo je od napada i kolcem i vatrogasnim šmrkom i bokserom na glavu Brune Marića, a osim prigodnih poskočica s poljudskog Sjevera, službeno se nisu oglasili ni ogradili ni Hajduk kao klub ni Torcida kao “vlasnik” Hajduka. Nije valjda “pošalica sa Srbinom i čakijom” službeni stav predsjednika kluba i nadređenih mu navijača.
Naprotiv, Hajduk kao organizator utakmice, a Torcida valjda kao Big Boss, službeno su zabranili i protokolarnu osudu nasilja kao na svim ostalim prvoligaškim terenima.
Ne, oni su jedini otisnuli svoju poruku “Stop nasilju nad hrvatskim nogometom”. Stop nasilju uz stihove “čakija ti ne gine…”. Pa i to bi bilo u redu kad bi se toga pridržavali.
Da, treba reći stop nasilju nad nogometom da se prekidaju utakmice hrvatske reprezentacije, kao u St. Etienneu ljetos na Euru.
Da, treba reći stop nasilju nad nogometom da se stručnim botaničkim postupkom ne crtaju svastike na travnjaku s ciljem da se Hrvatska izbaci iz Europe.
Da, treba reći stop nasilju da Hrvatska na svom terenu ne smije igrati pred publikom.
Da, treba reći stop nasilju da se s istim ciljem ne putuje na Kosovo itd., itd…
I da, treba reći stop nasilju, mobbingu i teroru nad igračima da se moraju skrušeno postrojavati pred agresivnim Sjeverom na kojem su im sada - formalno vlasnici.
Vrtlari-svastičari
A treba reći i da se nasilje zaustavlja tako da se krivci pronađu i odgovaraju za svoja nedjela, i vrtlari-svastičari i batinaši. I treba reći ministru policije Vlahi Orepiću da je Stobreč nešto manji od Pekinške oblasti, pa da krivci u milijunskoj masi ostanu “nevidljivi”.
Usporedbe s Delijama ili Grobarima nisu primjerene, ali ovog vikenda nogometaši i košarkaši Partizana na terene su morali istrčati s majicama u počast, u mafijaškoj “sačekuši”, ubijene “navijačke legende” Saleta Mutavog koji se, sudeći prema nadimku, očito elokventnošću nametnuo kao vođa Grobara. Neki su se ipak usudili podići glas razuma protiv takve legalizacije terora. Redatelj Srđan Dragojević poslao je poruku “Svi smo mi Sale Mutavi, diler droge i huligan“. Ali to je tamo daleko…