Kad bi hrvatska košarka imala svoj Springfield, svoj Hall of Fame, Pero Skansi u njega bi ušao dva puta. I kao igrač i kao trener.
Kad bi novinar radio svoj intimni Hall of Fame, nevezano za sportska dostignuća, rezultate ili trofeje, više po osobnom dojmu koji su na njega ostavili svi silni akteri o kojima je godinama pisao, Pero Skansi bio bi i u tom izboru. U uskom vrhu.
Bio je svoj, bio je drugačiji, nikada dosadan. Jednom, a bio sam klinac, tamo početkom devedesetih, pričao mi je o ljudima koji na svijet gledaju iz različitih perspektiva, “neki kroz brojeve, neki kroz boje, neki kroz mirise”.
Pero Skansi nije bio u niti jednom od tih kalupa, barem sam ga ja tako doživio. I kad se posljednjih godina borio s karcinomom, kad sam mu u očima vidio da je prepoznao i u mojem pogledu kako nije više u najboljoj formi, nikada nije na obično pitanje, “kako ste, kako se držite”, odgovorio bez osmijeha na licu.
Bio je markantan, šarmantan, bio je poveznica neke pionirske košarke i vremena današnjeg koje je lucidno i vrlo precizno znao povezati u istu ideju. Iako se sport promijenio, iako je on stigao iz nekih veselih, romantičnih vremena, kad Pero, Rato, Krešo i prijatelji nisu razmišljali o košarci kao o bilo čemu drugom osim o velikom zadovoljstvu. Zajebanciji na kvadrat. Mjestu na kojemu se se mogli družiti, smijati, uživati i na terenu, ali i na putovanjima, izvan terena. Generacije u kojoj je vic bio u igri i izvan igre. Generacije koja se smijala.
Sve s osmijehom na licu
Kad se danas pojavi jedan Luka Dončić koji zabija kroz oči, dijeli asiste koji su nemogući, onda se svi zapitamo kako je moguće da sve to radi uz osmijeh na licu.
U vrijeme Pere Skansija svi su se smijali. U to vrijeme košarka nije bila posao.
Pero Skansi bio je velik košarkaš, a taj će dio priče samo potkrijepiti njegove medalje ili status najboljeg igrača SP-a, iako on sam to nikada nije tretirao službenim postignućem. No, službeno je stavio 24 u finalu Kupa prvaka u Tel Avivu protiv Varesea, a Jugoplastika je tada mogla postati prvak Europe - prije Bosne, Cibone ili Splita - da je Damir Šolman pogodio zadnji šut. Bio je i prvi koji se nakon toga otisnuo u inozemstvo, igrao jednu sezonu za Scavolini, zaradio prvu ozbiljnu lovu. Pa se vratio u Split, bio tu i igrač i poslije toga trener. Prvi koji je u jednoj sezoni osvojio triplu, tri trofeja, domaći kup i prvenstvo te Kup Koraća.
Onda je bio i prvi koji je postao trener u Italiji, koji je od Scavolinija napravio veliku priču, koji tamo dovodio Željka Jerkova ili Dragana Kićanovića, koji je, pak, bio najbolje plaćeni košarkaš u Europi u to vrijeme. Da, vodio je Pero i Benetton početkom devedesetih, tamo je doveo Tonija Kukoča, tada su već milijuni bili u igri, bio prvak, ali igrao i s Kukočem utakmicu za naslov prvaka Europe i izgubio od Limogesa...
Ispred klupe, onako visok, s gotovo 210 cm, izgledao je posve drugačije od trenera tog vremena, za koje ponekad nije bilo važno imaju li na sebi gornji dio trenirke ili kutu. Pero Skansi imao je odijelo, bio je pojava kad je stao ispred klupe, bio je Pat Riley, barem neka inačica. Showtime. I slično vrijeme.
Nova generacija
Bio je, logično, jer tada je bio među najboljim europskim trenerima i razumljiv izbor za voditi reprezentaciju Hrvatske na premijernim Igrama u Barceloni. Osvojio je srebro i postao, na neki način, žrtva tadašnje odluke HKS-a kako izbornike nemamo za duže vrijeme, nego od akcije do akcije. Vratio se za Igre 1996., a kad je tamo shvatio da je jedna velika generacija na zalasku, kad je tu bilo malo volje za zaorati ponovno, kad su bronce doživljavane kao fijasko, uhvatio se u novu selekciju i na Eurobasket 1997. poslao u vatru posve novu generaciju, generaciju igrača koja je košarkaški odgojena u novoj državi. Imao je viziju spojiti u istu ideju četiri velika beka Damira Mulaomerovića, Slavena Rimca, Josipa Sesara i Gordana Giričeka, uveo je Nikšu Prkačina i Nikolu Vujčića. No, ta vizija nije prepoznata...
Imao je samo 54 godine te 1997. godine kada je iz hrvatske košarke odgurnut. Brat Damir bio je predsjednik Saveza, a kad je potpunu kontrolu Saveza preuzeo Danko Radić, kad je smijenio Damira Skansija, više mu nije palo na pamet poslužiti se znanjem Pere Skansija.
Jer je Pero bio preveliki frajer za te ljude iz sudačkog miljea. Uvijek svoj, uvijek drugačiji, a to je bio problem za bilo koga kojemu je jedina istina koju priznaje bila samo njegova istina.
Povratak na Gripe
Vratio se na klupu Splita 2003. i tu osvojio posljednji naslov prvaka Hrvatske za Žute, s momčadi u kojoj su bili Dino Rađa, Jure Zdovc, Josip Sesar, Andrija Žižić i golobradi klinac - Roko Ukić.
Za vrijeme Milanovićeve vlasti ušao je i u politiku, bio je pomoćnik ministra zadužen za sport, a nakon toga se povukao u Lovran u kojemu je uživao, ali se i borio sa zloćudnom bolesti posljednjih godina.
Vijest koja je stigla u ponedjeljak bila je sirova, tupa, bez glasa, bez mirisa, bila je tek broj. Uz suhi CV, nabrajanje trofeja, dostignuća, klubova...
A Pero Skansi se nije mogao svesti u tih nekoliko općih mjesta. Bio je puno više od toga. Bio je sinonim za čitavo jedno vrijeme. Bio je košarka. Ili ono što je postala košarka. Od ‘igre za mekane tipove’ do bitke ozbiljnih frajera.
Jedan od tih frajera više nije s nama. Jedan od njih ostat će vječna uspomena svakom onome tko je barem jednom bio u njegovoj blizini. Svakom onome koji je bar jednom zavrijedio njegov osmijeh.