Nakon 2-0 pomislili smo da je gotovo, i to nam se vratilo kao bumerang, tako bi glasio moj prvi dojam nakon utakmice u Saint Etienneu. Zabili smo prvi gol u idealnom trenutku, malo prije poluvremena, a nakon Rakitićevog gola za 2-0, Česi su mi izgledali kao grogirani boksač u iščekivanju nokauta i kraja meča. Međutim, umjesto da dovršimo posao, došlo je do opuštanja. Više nismo bili ni čvrsti niti homogeni kao u prvih sat vremena, linije momčadi nisu stajale blizu, suparnik nam je došao u dvije ili tri šanse.
Prvi gol primili smo nakon centaršuta koji nitko nije pokušao zatvoriti, uz loš skakački tajming inače vrlo dobrog Vedrana Ćorluke. Čini mi se da smo izgubili raspored poslije toga, kao da nas je gol demoralizirao. Doduše, niti približno tako jako kao huligani koji su izazvali prekid. Taj je teški incident definitivno uništio moral igrača. Gledao sam ih kako očajni mole pred tribinom navijače da prestanu bacati baklje i žalio ih. Normalno je i očekivano da se na kraju ritam potpuno izgubio.
Možda je sve zajedno utjecalo na Domagoja Vidu, koji je dekoncentrirano igrao rukom u kaznenom prostoru. Na Clattenburgovu odluku ne trebamo se žaliti, točno je i čisto procijenio situaciju. Uglavnom, od gotovine smo napravili veresiju, a siguran plasman u sljedeći krug pretvorili u matematiku i kalkulacije. Uvjeren sam da i ovako prolazimo u nokaut-završnicu, ali strah me je da će momčad izgubiti sigurnost koju je pokazala tijekom cijelog dvoboja s Turskom i u sat vremena utakmice s Češkom.
Uhvatio sam trenutak kada je Modrić gestikulirao prema klupi da ima problema s preponama, nadam se da se povukao iz opreza, da nije riječ o ozbiljnoj ozljedi jer bez njega jednostavno nismo ista momčad. Luka nam mnogo i previše znači, svaka je lopta na sredini terena njegova, koliko god ponekad ne bismo htjeli biti tako ovisni o jednom igraču. Činjenica je da nitko ne preuzima odgovornost poput njega te kako nitko ne zna uliti sigurnost momčadi poput njega. S Lukom ili bez njega neće biti isto.
Dok vrtim film utakmice, žao mi je što nismo realizirali još koju polukontru poput one kada je Brozović pritiskom stigao do lopte i distribuirao je Rakitiću za drugi gol. Povjerovao sam tada da je utakmica završena te kako nas neće koštati promašaji Mandžukića i Brozovića u nastavku utakmice. Jasno je da ne možete realizirati baš sve prilike u kojima se nađete, ali s još jednom vaga bi definitivno pretegnula na našu stranu. Ako već nismo mogli zabiti treći gol, svakako smo se morali obraniti od jalovih čeških napada. Kada su inkasirali drugi gol, meni su Česi, neka se ne uvrijede, djelovali poput živog mrtvaca.
Što dalje? Osmina finala neće nam pobjeći, naravno ako nam Uefa dopusti da nastavimo natjecanje. Valjda hoće, nadam se da hoće, iako nam je imidž države, reprezentacije i Saveza po tko zna koji put narušen. Čak i ako kažemo da prihvaćamo frustracije dijela navijača, nikako ne mogu razumjeti i prihvatiti ovakvo divljanje i kažnjavanje vlastite momčadi dok se ona nalazi u nikad većem naletu.
Kako će završiti putovanje Hrvatske u skupini, ovisi o formi i ambicijama Španjolaca, ali neovisno o rezultatu njihove utakmice s Turcima, dobro je što i dalje ovisimo sami o sebi i možemo pobjedom uzeti prvo mjesto u skupini. Treba dobro analizirati ovu utakmicu i pripremiti strategiju za “la roju”. Idemo se odmoriti, očistiti glave i vidjeti u kakvom je stanju Luka Modrić koji je ove dvije predstave odigrao za najvišu ocjenu. Ako i ne bude spreman, Ante Čačić posjeduje dovoljno bogat fond igrača za barem ravnopravnu utakmicu i poravnavanje dugova otprije četiri godine, kada smo se upravo porazom od Španjolaca oprostili od Eura.