Kad su Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić 2002. na Jamajci obranile naslove svjetskih prvakinja, koji je tamo osvojio i Edis Elkasević, današnji trener Sandre Perković, u Kingstonu je trčala i godinu dana mlađa Andrea Ivančević. I tamo bila peta u svojoj kvalifikacijskoj skupini na 100 m prepone. Blanka i Ivana, koje su sa 16 nastupile na OI u Sydneyu, bile su usred svog drugog, a Andrea prvog olimpijskog ciklusa.
Četrnaest godina kasnije Ivana već dulje vrijeme ne baca kladivo, Blanka u Splitu kuje “pakleni plan” kako na četvrtim Igrama doći do prvog zlata, a Andrea Ivančević se u Zagrebu priprema za olimpijski debi. U 32. godini.
- Dobro, nije baš...
Znate onu o ženama i godinama. Osjetljive su. Tako i najbrža Hrvatica svih vremena. Pa moramo biti precizni. U Riju će trčati sa 31, rođendan je nekoliko dana kasnije. Ali Igre su i dalje prve. Jesu li slađe s obzirom na to da je put trajao desetljeće i pol?
Spašavanje sezone
- Svakome je njegov put sladak, svi imaju prepreke, netko ih prelazi lakše, netko teže. Meni je moj bio dobar, ne žalim ni za čim, a Rio smatram vrhuncem, šlagom na vrhu torte. U posljednjih nekoliko godina karijere sve sam bolja i brža. Nadam se da će na ovom mom putu stići i neka medalja. Stvarno bih je voljela.
Do svega je došla težim ili zaobilaznim putem. Zašto bi onda bilo lako kad je jedna velika želja na dohvat ruke. Olimpijsko ljeto je krenulo, a ona...
- Ozlijedila sam se na prvoj utrci sezone u Pragu, pukla mi je Bakerova cista. Nije bilo ugodno. Odradila sam puno terapija, kontrola, obišla brojne doktore. Sad je dobro. Posljednjih tjedana treniram dosta jako i ozbiljno.
Kakva je bila inicijalna reakcija?
- Užasna. Pitala sam se je li moguće da se to događa. Ali kad sam shvatila da postoji mogućnost oporavka čak do Europskog prvenstva - što se na kraju, na žalost, nije dogodilo pa sam propustila Amsterdam - trudila sam se što prije oporaviti. Sad treba spasiti sezonu jer nakon Rija će biti još mitinga, utrka, prilika da trčim dobro.
Njoj samo treba prilika. Brojne je u karijeri propustila zbog ozljeda, a u posljednje tri godine otkad je na razini na kojoj joj je uvijek bilo mjesto, Andrea Ivančević iz natjecanja u natjecanje pokazuje od čega je sazdana. Osobni rekordi na najvećoj sceni za nju su postali pravilo, prošle godine u finale Svjetskog prvenstva na otvorenom nije ušla samo zato što je u polufinalu zapela na pretposljednjoj preponi, a zimus je bila četvrta na svjetskoj smotri u dvorani. Zbog toga je jedva čekala ljeto...
- Nisu mi Igre bile jedini cilj, nadala sam se velikom rezultatu na Europskom prvenstvu. Sad mi je to samo dodatni poticaj. Dugo nisam nastupala, druge cure jesu. Pratila sam što se događa, gledala natjecanja, zaželjela sam tog osjećaja. I zato se posebno radujem Riju, jako sam nabrijana.
Mirnija nakon PH
Prošli je tjedan, pak, bila zabrinuta. Gotovo dvomjesečna pauza od natjecanja prekinuta je u Švedskoj, a Andrea je u Karlstadtu pobijedila na 100 metara (11.71), ali i bila treća na svojih 100 prepone sa skromnih 13.40. Srećom, već za vikend je na rasporedu bilo PH te se na Mladosti “vratila u život” sa 13.11.
- Švedska nikako nije prošla dobro, čak bih rekla da je bila katastrofa. Ni rezultat s PH nije nešto što bi me zadovoljilo, ali samo mi je bilo bitno osjetiti da mogu na toj razini. Uostalom, ne može biti isto trčati na prvenstvu Hrvatske ili olimpijskim igrama. Maksimumu se nadam u Riju, ovo je bila samo “generalna proba”.
Jesu li njezina očekivanja za OI veća no što su bila za Svjetsko prvenstvo prošle godine kad je pozitivno iznenadila sve?
- Drukčije je jer ništa nije veće od olimpijskih igara. O rezultatu mi je teško govoriti. Da se nisam ozlijedila, sezona bi mi izgledala potpuno drukčije. Stvarno se nadam, dat ću sve od sebe da na OI istrčim osobni i državni rekord (trenutačno 12.87). Dokle će me to odvesti, ovisi i o drugim curama. Cilj je uvijek isti. Cure padaju, olimpijske pobjednice padaju, pala sam i ja... To su prepone, zakačiš jednu i gotovo je. U Pekingu su se u finalu našle neke cure koje nitko nije očekivao. Ne zato što su bile super, već im se poklopilo. Ušla bih i ja da nisam zapela, a vjerujem da na to nitko nije računao.
Bez svjetske rekorderke
Kad si brz kao Andrea Ivančević, koja je hrvatska rekorderka i na 100 “glat”, izbor trčanja preko prepona sugerira i određenu dozu mazohizma...
- Ma dajte - od srca se nasmijala.
- Kad to tako postavite, možda i jest tako, ali ja ne gledam na taj način. Istina je da tu imaš deset prilika doslovno se ubiti. Opet, ja volim prepone. Prije sam trenirala sportsku gimnastiku, znala pasti s nekoliko metara visine na glavu pa mi nije strano. Naučila sam padati.
Specifičnost discipline ove je godine dovela do toga da u Riju neće biti svjetske rekorderke. Prije no što će u Londonu srušiti Jordanku Donkovu, Kendra Harrison na američkim je trialsima bila tek šesta.
- Njihova se pravila znaju već desetljećima. Kendra se nije uspjela kvalificirati, imala je loš dan. Šteta za natjecanje i sport, na olimpijskim igrama trebaju biti najbolji ljudi. Mislim da bi Amerikanci mogli biti fleksibilniji, ostaviti prostor za popravak. Ne može se cijela sezona svesti u jedan dan, jednu utrku, jedno natjecanje. Možda je taj dan imala glavobolju. I sportaši su ljudi, to se događa.
I bez Harrison je konkurencija dovoljno jaka...
- Prepone su unazad nekoliko godina jedna od jačih disciplina. Ja se tamo idem boriti, biti konkurentna za nešto, što god to bilo. Uvijek se trudim otrčati svoju najbolju utrku jer znam da će me to odvesti dovoljno daleko. Zato se fokusiram na sebe, o konkurenciji ne treba razmišljati. Ono što znam je da mi Igre nipošto nisu izlet. Dokazala sam se do sada na natjecanjima, uvijek davala sve od sebe. Pokušat ću i u Riju otrčati svoje najbolje utrke. Maksimalno odmah od kvalifikacija, tamo nemam pravo na laganiji pristup, na olimpijskim igrama se ne mogu štedjeti.
Iako nikad nije bila na OI, Andrea ima dovoljno informacija.
- Ne samo sada, razgovarala sam s ostalim sportašima o Igrama i dok sam ih propuštala. I svi govore isto. O sjajnom ozračju među gomilom ostalih sportaša. Mene pitajte kako je bilo kad se vratim.
Godine su samo broj
Najviše je priča o životu u Olimpijskom selu, koga će ona tamo loviti za fotografiju?
- Ne razmišljam o tome. Kad dođem tamo, sretnem nekoga, možda će mi pasti na pamet da bi bilo zgodno imati fotografiju, ali u Rio idem trčati, ne naslikavati se.
Imat će još jedan zadatak, podržavati hrvatske sportaše...
- Ne znam kakve su tamo udaljenosti, koliko ću biti u mogućnosti zbog treninga, ali voljela bih pogledati što više nastupa naših sportaša, dati im podršku.
Na otvaranju je neće biti, u Brazil dolazi kasnije, tek sljedeći ponedjeljak.
- Jasno da bih i to voljela vidjeti i doživjeti. Međutim, i da sam tamo, nisam sigurna da bi me trener pustio.
Možda to doživi za četiri godine u Tokiju?
- Nećemo sad o tome. Polako...
Što će biti presudno u njenoj odluci da nakon Rija krene u još jedan olimpijski ciklus?
- Presudne bi mogle biti moje godine. Ključna je stvar da uživam u svakom treningu i svakom natjecanju. Kad više ne bude tog gušta, onda će doći kraj.
Možemo se samo nadati da će doći što kasnije. Godine su ionako samo broj. Andrea Ivančević nikad nije trčala brže, a ni izgledala bolje...