Javio se odmah, iako je još bio u krevetu. Trener Nenad Bjelica dao je dan odmora, sasvim zasluženo.
- Mrtav sam, jedva stojim na nogama. Bilo je stvarno jako naporno, otpale su mi noge. Ove prve utakmice u sezoni uvijek su najteže - pričao Mario Šitum, jedan od Lechovih junaka u pobjedi protiv makedonskog Pelistera (4:0) u prvoj utakmici prvog pretkola Europske lige. Zabio je dva pogotka u svom debiju, nije moglo bolje početi.
Na tribinama 20.000
- Stvarno je teško moglo bolje. I prošli tjedan igrali smo jednu pripremnu utakmicu, zabio sam i tada, dakle, tri gola u dvije utakmice, stvarno super. Igrački bi moglo još bolje, bit će, polako, ovo je tek početak.
Kako se osjećao uoči debija, je li očekivao ovakav start karijere u Lechu?
- Iskreno, osjećao sam pritisak, ljudi su me doveli kao pojačanje, očekuju nešto od mene, toga sam bio svjestan. Ne, nisam imao nikakav strah, samo poticaj da dajem svoj maksimum. Na tribinama je bilo 20 tisuća ljudi, kad sam izlazio iz tunela na teren i vidio tribine, počeo sam se smijati, sjetio sam se, nažalost, pustog Maksimira. Nedostajalo mi je to, neću kriti. I onda sam si rekao “ako sad nećeš letjeti i biti pravi, nemoj više ni igrati nogomet”.
Očito, bio je gladan igre i dokazivanja, zaigrao je na svojoj prirodnoj poziciji, lijevom krilu.
- Nakon godinu dana šaltanja po pozicijama, stvarno sam se zaželio svojeg krila, kada sam dolazio u Lech zakleo sam se da ću jesti travu ako treba ovih godinu dana, da ću raditi kao nikad, da ću biti najbolji. No, tek je prva utakmica, dobro je krenulo, neću davati bombastične izjave.
Ne treba bježati od komplimenata.
- Ma ne... Ali, pitali su me i poljski novinari nakon utakmice zar nisam sretan, rekao sam da jesam, ali da je pred nama tek sad puno posla. Prvenstvo još nije niti počelo, u Europi smo odigrali tek jedan susret, ne treba biti euforičan. Iako, mislim da ćemo biti još bolji nego sad, dolaze nam novi igrači, tek se trebaju uklopiti. Bit ćemo dobri, ali samo da nastavimo ovako raditi.
Stalno ističe odličnu atmosferu u gradu i klubu, nije se teško prilagoditi u takvom ozračju.
Osjećaš se kao igrač
- Tek kada to vidite onda vjerujete da je istina što su vam pričali. Dakle, kad sam tek došao u Poznanj, još nisam odigrao ni minutu, a već su me prepoznavali u gradu, čestitali mi, tražili autograme. Možete misliti kako će tek sad biti... Što da kažem, pun stadion, sve to oko kluba, osjećaš se kao nogometaš. Žao mi je što je u mom Dinamu drukčije, na stadionu pet ljudi, troje te vrijeđa, a dvoje su mama i tata.
Ali, Dinamo ipak ostaje u srcu, ta je veza neizbrisiva.
- Naravno, nema nikakve zle krvi, Dinamo je moja vječna ljubav. S dečkima u Sloveniji se čujem svakodnevno, želim im sreću. Da vrate naslov prvaka, da što dalje doguraju u Europi.