Iako je obitelj Modrić iznimno cijenila Tomislava Bašića, kao i u svakom odnosu postojale su određene nesuglasice. S nepunih deset godina Luka Modrić i Mario Grgurović, dvije mlade nade iz zadarskih klupa, bez pristanka kluba otišli su na probu u splitski Hajduk tijekom međunarodnog turnira za mlađe uzraste u Italiji.
NK Zadar postao je premalen klub za razvoj tako velikog talenta kakav su obojica posjedovali. Odluka se nametnula sama od sebe: sljedeći korak bio je splitski Hajduk [...].
Poziv da igra u Hajdukovu dresu bila je iznimna čast za Modrićeve koji nisu željeli da njihov sin propusti takvu priliku. [...]
Bolna presuda
Osim toga, za Luku je to bila prilika da roditeljima vrati sve ono što su uložili u njega. Međutim, proba u Hajduku nije dobro završila. Fizički nedostaci još uvijek nerazvijenog i sitnog dječaka prevagnuli su nad njegovom očiglednom kvalitetom, spretnošću s loptom i vizijom igre. Nepovjerenje koje je izazivao prvi pogled na dječaka čija se snaga tek počela razvijati bilo je ključno u odluci kluba.
“Ima prekratke noge”, presudili su, zanemarivši golem potencijal koji će upravo zbog toga razviti nekoliko godina kasnije. Zaključak je bio jasan: nije bio dovoljno dobar za Hajduk, dokle god je tako sitan. Ni otac mu nije bio snažne konstitucije, stoga se nije moglo očekivati da bi se to moglo promijeniti u budućnosti. Ta presuda obilježit će sljedećih nekoliko tjedana njegova života te mu zapravo nikada neće izići iz glave.
Razočaranje je bilo veliko, a povratak u Zadar podvijena repa i suočavanje s Bašićem teška zadaća. Tomislavu Bašiću ponos je bio povrijeđen: “Ako nisi dovoljno dobar za Hajduk, nisi ni za Zadar. Tjedan dana nema treninga”, izletjelo mu je. Promišljen, strog i mudar, Bašić je imao plan. Kao iskusan vizionar, udaljio je Luku s treninga na tri mjeseca, čime je razljutio Stipu Modrića. Međutim, ovaj iskusni trener bio je uvjeren da će tijekom igračke stanke dječak narasti nekoliko centimetara, što se i dogodilo. [...]
Ipak, strast za sportom uspjela je prevladati pa je ponovno uživao u igri i treninzima u NK Zadar, u generaciji 1984./1985., koja je, prema zadarskim nogometnim veteranima, jedna od najboljih mladih generacija koju je klub odgojio. Modrićevi suigrači iz te generacije sjećaju ga se kao posebnog igrača, koji je imao izvrstan dribling i okomitost neuobičajenu za njegovu dob, kao neustrašivog suigrača s velikim samopouzdanjem unatoč sitnoj građi. [...]
Rat je završio, a Hrvatska se na međunarodnoj sceni proslavila kao sportska nacija. Međutim, obiteljske poteškoće nisu nestale. Roditelji su obično pratili kadete na međunarodnim turnirima, ali Modrići si to nisu uvijek mogli priuštiti. Na jednom od tih putovanja Luka se osjećao potišteno jer su mu nedostajali, zbog čega je igrao daleko ispod svoje razine sve dok mu otac Hrvoja Ćustića [...] nije darovao dres njegova drugog velikog uzora, Brazilca Ronalda. [...]
Na fotografiji: Ivan Rakitić, Luka Modrić, Duje Čop.
Dinamov bingo
Stiglo je ljeto 2001. i Modrić je završio osnovnu školu. Tomislavu Bašiću postalo je jasno da je došao trenutak da Luka krene dalje. Shvativši nakon još jednog pokušaja da Hajduk Split nije zainteresiran za Modrića, nego tek suzdržano promatra Grgurovića, odlučio je svoje mlade talente ponuditi zagrebačkom Dinamu. [...]
Te ljetne pripreme obilježit će život Luke Modrića, ali i Marija Grgurovića, genijalnoga ljevonogog veznjaka koji je već s 12 godina mogao dodati dugu loptu sa 70 metara ili pogoditi s te iste udaljenosti u lice onoga tko se ne bi izmaknuo na vrijeme. Na kvalitete ni jednog ni drugog nije ostao ravnodušan ni Zdravko Mamić, najmoćnija figura hrvatskoga nogometa i najvažniji čovjek zagrebačkoga Dinama. U Dinamu nisu oklijevali potpisati ugovor s oba mlada igrača koje im je Tomislav Bašić jednim pozivom preporučio toga ljeta. [...]
Zbog svega što mu se dogodilo u životu ili jednostavno zbog svoje iznimne psihičke snage, Modrić je naporno radio da bi ostvario današnji uspjeh. Marku Cindriću, njegovom prijatelju iz mlađih uzrasta u Dinamu, puna su usta hvale: “On je najvrjedniji tip kojeg poznajem, nikad nisam upoznao nekog poput njega, s tim stavom u tim godinama. [...] Zaslužio je sve što je postigao u karijeri.” [...]
U ožujku 2001., dok je još igrao za Zadar, kada ga je Martin Novoselac, tadašnji izbornik hrvatske U-15 reprezentacije te jedan od najuspješnijih trenera mlađih uzrasta u Hrvatskoj, po prvi put pozvao da igra u dvama prijateljskim susretima protiv Slovenije. Trener se prisjeća kako je “bilo očito da je fizički zaostajao za svojim suigračima, ali i da je imao talent i sposobnost za napredak. Konstantno je napredovao i uvijek je davao sve od sebe. Sve što danas pokazuje, rezultat je kontinuiranog rada i zalaganja tijekom godina, ali i talenta, naravno. Nije preskočio nijedan korak i možemo ga smatrati uzorom za sve mlade igrače.”
Rakitić, Gonul i Modrić
Ojačao i eksplodirao
Od djetinjstva je, dok je još igrao u nogometnim kampovima u Dalmaciji, bio pod budnim okom Hrvatskoga nogometnog saveza, ali zbog sitne građe nije briljirao u mlađim kategorijama nacionalne vrste. Tek će poslije dolaska u Zagreb, i nakon što je fizički ojačao, postati standardni prvotimac mlade reprezentacije.
Njegov postupni napredak kroz selekcije mlade reprezentacije stabilizirat će se od kategorije U-18, kada postaje vodeći igrač u U-18 i U-19. U toj dobi postaje i standardni reprezentativac mlade reprezentacije i dobiva punu minutažu, što nije bio slučaj u kategorijama U-15 i U-17. [...]
Prije početka sezone 2002./2003., Dinamov stručni stožer, još uvijek na čelu s Ilijom Lončarevićem, donosi odluku od presudne važnosti: stvaranje druge momčadi koju bi činili najbolji igrači Dinamovih mlađih uzrasta, koji Miroslavu Blaževiću još uvijek nisu bili dovoljno uvjerljivi za prvu momčad, kao što je bio slučaj Eduarda da Silve te istaknutih juniora i kadeta poput Hrvoja Čale, Vedrana Ćorluke, Filipa Lončarića te, naravno, Luke Modrića.