Zanijemio je veći dio Maksimira u 51. minuti, a s juga, koji je dobro ispunila Armada, počela se oriti šampionska pjesma. “Šampioni, šampioni”, vikali su Riječani, u tom trenutku prvi put se mogao čuti uzvik sa zapadne tribine:
- Odite k vragu, zar ćete ovo izgubiti!?
Nisu izgubili, niti su Riječani već šampioni, premda su se na kraju više radovali, bili su sretniji tim bodom. A tribine su također odigrale “dobru utakmicu”.
Armadin vlak
Dinamo je imao šanse, promašivao je, Prskalo je branio, a u 40. minuti ustala je publika na istočnoj tribini, Dinamova igra nagnala je gledatelje na druk, Maksimirom se orilo “Dinamo, Dinamo”. Ističemo, jer nije to čest slučaj u zadnje vrijeme, no izdanje Modrih u zadnjih desetak minuta prvog dijela nije ovoga puta navijače ostavilo ravnodušnima. Bilo je strasti na terenu, doista utakmica za prvaka, a bilo je, doista, natjecateljskog garda i na tribinama, pravi dvoboj.
Šteta što derbi ipak nije privukao više gledatelja, Dinamo i Rijeka to su zaslužili i zbog same važnosti susreta, ali i zbog igre koju su prezentirali. No, to je već stara tema, u koju se uz sve ostalo ovoga puta uklopio i El Clasico, jer doista bi koja tisuća više upotpunila sjajan događaj.
Bijeli vlak krenuo je iz Rijeke pun dobrog raspoloženja, ponešto baklji i ostalih navijačkih rekvizita, pjesma čitavim putem, dakako, bilo je i onih koji su malo pretjerali s alkoholom, ali bez nekih posebni problema. Malo-pomalo punila je Armada maksimirski jug, stizali su i automobili s riječkim registracijama, autobusi, na kraju je Riječana na gostujućoj tribini bilo i više od dvije tisuće. Iako su nešto baklji i petardi ispucali gosti putem, na stadionu su također imali pirotehnike, pred kraj utakmice pobacali su nekoliko baklji na tazu oko terena. Ni na drugoj strani Dinamovi navijači nisu izdržali. U 70. minuti zapalili su baklje i petarde, pobacali ih. Bit će kazni i za Dinamo i za Rijeku...
Granice nisu probijene
Inače, na sjeveru je Bad Blue Boysa bilo manje nego njihovih rivala s druge strane, a do stadiona je dobar dio njih došao u korteu s Kvaternikova trga. I ta je slika podsjetila na neke praprošle dane, povorka na Maksimirskoj, pjesma, baklje... Koje nisu za pohvalu i odobravanje, ali su, na neki način, još jedna potvrda da je to bila posebna utakmica. Ni glazbeni navijački repertoar nije ovoga prelazio granice dobrog ukusa, izuzmemo li one “folklorne” pjesmuljke koje navijači pjevaju jedni drugima. Kulisa, zvučna i vizualna, sve u svemu, bile su dosta dobre.
Golema nervoza
Nervoza je donijela svoje, kako je utakmica išla kraju, tako je bilo sve više trzavica i na terenu, a prvi je “pao” Ivan Mance. Opet nije izdržao, već prije 60. minute, završio je na tribini. To je već tradicija, Rijekin zamjenik sportskog direktora vjerojatno i ne pamti kad je zadnji put dočekao kraj maksimirskog derbija. Da se može kladiti na njegovo isključenje, to sigurno ne bi ni bilo u kladioničarskoj ponudi.
I tako je bilo nervozno sve dok Sigali nije zabio za izjednačenje. Onda su se opet probudile preostale tribine, jug se malčice primirio. Prava utakmica, prepuna preokreta dobrog nogometa, uz nešto kiksova, poteza za zaborav, takav se derbi odigrao i na maksimirskim tribinama. I završio remijem!