Vrijeme je loših vijesti! I danas je jedna sletjela na moj stol, vijest koja me šokirala jednako kao i kada mi je prije devet godina Ćiro u Portugalu prišapnuo: “Sine, javio mi je liječnik da sam obolio od raka...”
Danas u podne nazvao me Josip Kuže, za kojega sam posebno vezan i čiju nogometnu filozofiju posebno štujem, i rekao: - Obolio sam od leukemije i u bolnici u Zajčevoj provest ću nekoliko idućih mjeseci na liječenju. Prije dva dana dijagnosticirana mi je teška bolest, ali ulazim u bolnicu mirne glave. Idemo dalje...
Ne znam koliko mirne glave se može ući u najtežu utakmicu u životu. Nisam ga uspio ni pitati koji oblik leukemije je u pitanju, riječi su mi se zaledile, a elokventnost pala ispod nule. Kada saznate takve vijesti, onda sve ionako više nema smisla, iako, znam da je Kuže čovjek koji će i ovu utakmicu pokušati odigrati do kraja. Kao što je i Ćiro nakon raka prostate dogurao do “sudačke nadoknade”.
Josip Kuže, koji je 2005. vratio dostojanstvo Dinamu, nakon što je taj klub doživio poniženje u ligi za bedaka, postao je miljenik navijača. Ne samo zato što je Dinamo pod njegovom rukom igrao vrlo dobar nogomet, ne zato što je bio žrtva jedne arogantne politike i nepotrebno smijenjen nakon poraza od Auxerrea, već i zbog karaktera i nesavitljive kičme. I danas se na fasadama prema Španskom mogu vidjeti grafiti “Kuže, jedan od nas”. Narod ga je volio, unatoč nekim sitnim manama i strastima, u kojima zaglibi baš svaki čovjek.
Sjećam se Kužea na njegovom prvom velikom zadatku, kada mu je 1989. Velimir Zajec dao u ruke jednu devastiranu momčad, obogaćenu Davorom Šukerom, Zvonimirom Bobanom, Draženom Ladićem, Kujtimom Shalom, Željkom Petrovićem i Gregom Židanom. Dinamo se pod Kužeovim ravnanjem ravnopravno nosio s najjačom Zvezdom svih vremena, i da nije bilo tragičnog 13. svibnja 1990., Kuže bi doveo Dinamo do petog naslova prvaka Jugoslavije, a Zvezda nikada ne bi osvojila Kup prvaka. Dinamo je u toj sezoni odigrao puno velikih utakmica, Zagreb je doživljavao još jednu nogometnu renesansu, međutim, raspad Jugoslavije i rat su prekinuli mnoge stvari.
Od Kužeovih velikih trenutaka, treba izdvojiti njegov trenerski početak u Croatiji Sydney, zbog čega je na povratku imao političkih problema, tadašnji politički higijeničar Boro Mikelić ga je optužio da je trenirao “ustaški klub”. Školovao se i u mladoj momčadi Dinama, gdje je zanat učio od Đalme Markovića, kroz njegove ruke prošao je i Robert Prosinečki. Kasnije se “skitao” svijetom, od Njemačke do japanske Osake, a nakon nekoliko hrvatskih epizoda, uspješno je vodio i reprezentaciju Albanije...
Josip Kuže je objektivan, a ponekad i prekritičan prema samom sebi. Prije godinu, dvije, u jednom intervjuu u Gradskoj kavani, rekao je: “Kada sam 1989. došao u Dinamo, o nogometu ništa nisam znao!” Nisam susreo trenera koji bi se usudio s takvom indignacijom javno govoriti o svojem nogometnom naukovanju. Ali, znam da je u svoja dva pokušaja u Maksimiru, upravo pod njegovom rukom Dinamo igrao najljepši nogomet. To su mi priznali mnogi igrači.
Danas, 12. veljače, Velimir Zajec je slavio 57. rođendan. Pozvao nas je kod “Hale” na “poneki gemišt da zaboravimo koliko smo stari”. Istog dana njegov suigrač i trener kojemu je vjerovao, završio je u Zajčevoj bolnici s teškom dijagnozom akutne leukemije. Bit će komorna atmosfera, jer, kod Halilovića će se okupiti jedna generacija, koja se također “zdohaja”.
Generacija koja je pisala Dinamovu povijest, darovala najbolje godine tom istom Dinamu, a sada, gotovo svakog dana, na stol mi sleti loša vijest. Prije nego što će doktori reći što misle o tome, mi možemo samo dodati: “Joža, nema predaje!”