Posljednji je put istrčao na travnjak u petak u Varaždinu, s kapetanskom vrpcom oko ruke predvodio je momčad Lokomotive u dvoboju s istoimenim domaćinom. Naš bivši reprezentativac i osvajač srebra na SP u Rusiji, Josip Pivarić (34), okreće novu životnu stranicu, kopačke će pospremiti negdje u podrumu i nogomet će, barem zasad, ostati u drugom planu. A oproštaj je, dakako, bio vrlo emotivan...
- Svašta mi je prolazilo kroz glavu prije utakmice, međutim pokušao sam se fokusirati isključivo na igru, želio sam dobro odigrati na rastanku s nogometom. Da sam se prepustio razmišljanjima, bio bih u “banani”, srušile bi me emocije. Iako sam se pripremao za taj oproštaj s nogometom, ipak nisam robot, u meni je “kuhalo” - rekao nam je Pivarić u subotnje jutro, dodavši:
Iznenadio me špalir
- Kad sam izlazio s terena, dečki su me iznenadili onim “špalirom”, nisam to očekivao, hvala im! Hvala i korektnoj varaždinskoj publici, ispratili su me jakim pljeskom. Na tribini je bilo i “mojih” 40-ak ljudi, obitelj i prijatelji, baš je bilo lijepo. Suza je krenula, ali nekako sam se uspio suzdržati...
Odluku o prestanku igranja Pivarić nije donio preko noći. Iako je postojala opcija produžetka ugovora s Lokosima za još jednu sezonu, pouzdani lijevi branič - u omladinskim je kategorijama igrao u napadu! - rekao je “dosta” i želi se sasvim posvetiti obitelji...
- Kad sam dolazio u Lokomotivu prije dvije i pol godine, planirao sam da ću se oprostiti ovoga ljeta. I stvari su mi se u životu, jedna za drugom, tako posložile i vrijeme je za prestanak igračke karijere. Iako sam i sad maksimalno posvećen obitelji, želim još više vremena provoditi u obiteljskom krugu i odlučio sam da je ovo pravi trenutak za rastanak s nogometnom loptom.
Ozljede su vas pratile tijekom cijele karijere...
- Imao sam i previše problema s ozljedama, čak sedam operacija kočilo mi je karijeru i sve se to sad osjeti na tijelu. Ne želim više baš svaki dio tijela pokloniti nogometu, dovoljno sam mu dao i vrijeme je za novi životni iskorak. Zdravlje me baš i nije mazilo svih ovih godina i te su me operacije strahovito potrošile. Iako sam se i sad kvalitetno pripremao za utakmice i osjećao sam se dobro, ipak sam se znatno teže oporavljao nakon napora. Sve je to, onako izvana, izgledalo u redu, ali nitko ne zna kako je meni svakoga jutra kad ustanem iz kreveta. Baš se osjećam potrošeno i ne želim više opterećivati tijelo.
Nisam padao u depresiju
Jeste li ikada strahovali da ćete zbog ozljede morati prekinuti karijeru?
- Ne, baš nikad! Uvijek sam pokušavao optimistično gledati prema naprijed, nisam padao u depresiju. Psihološki sam bio jak, imam čvrst karakter, uporan sam i prepun samopouzdanja. Nikad nisam odustajao, uvijek sam bio borac i to mi je svakako bila jedna od najvećih igračkih odlika. Da nije bilo tih ozljeda, sigurno bih napravio i više u karijeri. Imao sam te teške ozljede puknuća križnih ligamenata na oba koljena, doživio sam ih u razdoblju kad sam možda bio i u najboljoj formi, kad sam imao niz dobrih ponuda za transfer. Samo sam na oporavcima od ozljeda izgubio najmanje dvije godine karijere, a kad se uzme u obzir da su potrebni i mjeseci za povratak u željenu formu, onda je to i dvostruko više vremena. I ne znaš umori li te taj povratak više u tjelesnom, ili psihološkom smislu, stalno kroz glavu prolazi strah od nove ozljede...
Kad biste mogli, zacijelo biste iz kalendara izbrisali datum 26. siječnja...
- Uh... To je nevjerojatno. To je definitivno najgori, ukleti datum u mom životu. Obje sam teške ozljede koljena, naime, doživio baš toga datuma, a prije toga mi je na taj “crni dan” pukla metatarzalna kost! Pa onda recite da “nešto” ne postoji, tri sam teške ozljede doživio istoga datuma...
Sjećate li se debija u Dinamovu dresu?
- Iskreno, ne znam točno na kojoj sam službenoj utakmici debitirao! Jer, odigrao sam do tog debija niz prijateljskih utakmica, u nekoliko sam navrata, od 17. godine, prolazio pripreme i igrao sam trening-utakmice, a onda bih išao na posudbu u Lokomotivu. U zimskom prijelaznom roku 2012. godine došao sam s Kajzerice, doveo me trener Ante Čačić i tada sam debitirao. Zauvijek ću biti zahvalan Čačiću, koji je inzistirao na mom dolasku iz Lokomotive, bila je to prekretnica u mojoj karijeri. Čačić i Zoran Mamić svakako su mi najbolji i najdraži treneri u karijeri, Zoki je bio i izvrstan sportski direktor.
Kod Čačića ste debitirali u Karlovcu, Dinamo je pobijedio 3:0, odigrali ste svih 90 minuta...
- Eto, ne pamtim posebno tu utakmicu, jer sam prije toga odigrao dosta prijateljskih ogleda. A svaka od tih utakmica bila mi je, kao mladom igraču, najvažnija na svijetu!
Možete li izdvojiti najljepše trenutke karijere?
- Jasno je da je kruna moje karijere bilo osvajanje srebra na SP u Rusiji. Bilo je prekrasnih trenutaka u Dinamu, a veliku mi je radost donijela i prva sezona u seniorskom nogometu, 2009. godine u majici Lokomotive, bio sam tada presretan, počeo mi se ostvarivati san o profesionalnom igranju nogometa.
A najtužniji trenuci koji su vam se dogodili tijekom karijere?
- Najprije se sjetim onog finala Svjetskog prvenstva u Moskvi s Francuskom, došli smo do kraja i nismo uspjeli osvojiti naslov. Žao mi je što se nismo vratili sa zlatnom medaljom, bili smo tako blizu. Nadalje, bio sam tužan nakon svakoga poraza u Dinamovu dresu, pogotovo kad sam bio mlađi, tada sam svaki poraz doživljavao kao “kraj svijeta”! Srećom, nije ih baš bilo previše. A “ubili” su me porazi protiv Olympiacosa u skupini Lige prvaka, pa protiv Aalborga doma u doigravanju za LP (0:2), kako smo se tada napromašivali. Užasno mi je teško bilo i nakon poraza protiv bečke Austrije u Maksimiru u doigravanju za plasman u Ligu prvaka, nepravedno smo izgubili 0:2, jedan smo pogodak primili poslije očitog prekršaja na meni koji nije bio dosuđen. U Beču smo odigrali sjajnu utakmicu, vodili smo 3:1 i u završnici dvoboja primili smo drugi pogodak, to je bilo strahovito bolno...
Četiri nastupa
Osvajanje srebra na tom SP u Rusiji 2018. godine svakako je Pivarićev najveći i najdraži uspjeh. Nastupio je na tom natjecanju na četiri utakmice - protiv Islanda u 3. kolu skupine D odigrao je svih 90 minuta, a u osmini finala s Danskom, te u četvrtfinalu s Rusijom i u polufinalu protiv Engleske, ulazio je u igru s klupe umjesto Strinića.
U raspucavanju 11-eraca u osmini finala protiv Danske niste iskoristili udarac s bijele točke, vratar Schmeichel obranio je vaš pokušaj. Kakva su sjećanja na taj trenutak s ovim vremenskim odmakom?
- Sad mi je još više žao zbog tog promašaja nego što mi je onda bilo! Jer nakon te utakmice uopće nisam razmišljao o promašaju, budući da smo pobijedili i prošli u četvrtfinale. Odmah sam to izbacio iz glave, posljedica nikakvih nije bilo i odmah sam se okrenuo prema sljedećoj utakmici s Rusijom. A danas mi je žao što ga nisam zabio, nisam se upisao u strijelce na SP, bio bi to lijep podatak u biografiji.
Gdje čuvate srebrno odličje iz Rusije?
- Tu je, doma, na zidu. Svakoga dana ponosno ga pogledam...
U Dinamovu ste dresu postigli 24 pogotka. Sjećamo se dva uistinu posebna - prvi u albanskom Elbasanu protiv Skenderbeua, kad ste u sudačkoj nadoknadi, desnom nogom s 20-ak metara s lijeve strane, pogodili suprotne rašlje za 2:1 pobjedu u prvoj utakmici doigravanja za Ligu prvaka. A drugi je bio u skupini Lige prvaka u Maksimiru, u 2:1 pobjedi protiv Arsenala...
- To su mi neprijeporno najdraži zgodici u karijeri! Bila je to jedna od najljepših sezona, a ta sam dva pogotka postigao u razmaku od nepunih mjesec dana, sredinom kolovoza i sredinom rujna 2015. godine. I žao mi je što nismo tada dohvatili proljeće u Europi, stvarno smo igrali dobar nogomet. Bayern je, istina, bio klasa više, ali svladali smo doma Arsenal, a s Olympiacosom smo bili barem ravnopravni i u Zagrebu i u Pireju, no oba smo puta minimalno izgubili.
Modrić je najbolji
Najbolji igrač s kojim ste igrali?
- Luka Modrić, definitivno! Igrao sam s mnogo odličnih nogometaša, u našem Dinamu, klubu moga života, te u kijevskom Dynamu, a najbolji su svakako moji srebrni suigrači iz hrvatske reprezentacije.
Jeste li zadovoljni igračkom karijerom? Biste li, da možete, nešto mijenjali?
- Zadovoljan sam, moram biti zadovoljan. Ostvario sam dječačke snove igrajući u Dinamu i u reprezentaciji Hrvatske. A mijenjao bih one trenutke u kojima sam se ozlijedio, jer su mi te ozljede negativno usmjerile i zakočile karijeru, koja bi sigurno bila bolja i uspješnija da sam imao malo više sreće sa zdravljem. Bilo bi i boljih i bogatijih transfera, iako sam zadovoljan u financijskom smislu. Ma vrlo sam zadovoljan, što sam stariji sve više shvaćam kako je sve prolazno. I ne pripadam onoj skupini ljudi kojima nikad nije dosta novca, ne može se, naime, nikad zaraditi toliko novca koliko se može potrošiti. Stoga sam zadovoljan s ovim što imam, omogućio sam obitelji normalan i kvalitetan život - rekao nam je Pivarić i na kraju istaknuo:
- Želio bih na svemu zahvaliti ponajprije mojoj obitelji, roditeljima i starijim sestrama koji su me svakodnevno iz Zeline vozili u Maksimir na treninge. Supruga Božica, s kojom sam “prohodao” kad sam imao 19 godina, u svakoj je sekundi bila uz mene i da nije bilo nje, kasnije i djece, koja su mi bila najveći motiv, sigurno ne bih imao ovako lijepu karijeru. Zahvaljujem svim trenerima koji su me vježbali, od najmlađih do seniorskih kategorija, u svakome klubu, od svakoga sam trenera nešto naučio i kod svakoga sam napredovao. napravio me barem malo boljim. Hvala, dakako, i svim suigračima, u svakome klubu i reprezentaciji, nadam se samo da sam i ja njima bio dobar suigrač i dobar prijatelj, u meni su uvijek imali potporu.