Točno godina, 365 dana. Ni više ni manje. Toliko je prošlo od velike fešte u salzburškom hotelu gdje je Cico Kranjčar nazdravljao sa Zdravkom Mamićem, Portugalci Eduardo i Machado svlačili košulje uz ‘tranzistor’ na uhu i plesali kolo, a Marko Rog se opraštao od Dinama ‘na talijanskom’. Točno 365 dana kasnije dinamovci su se ‘svukli do gola’ u Elbasanu, umjesto tranzistora i glazbe do daske, sa slušalicama na ušima i pogledima u pod. U mraku čartera iz Tirane nije se čula ni riječ, jer ionako bi svaka riječ bila previše.
- Ispali smo zbog onog poluvremena u Zagrebu - rekao je nešto prije glavni Dinamov direktor Tomislav Svetina.
Nogometno, da, ono poluvrijeme u Maksimiru puno je reklo o odnosu Dinama i Skënderbeua, dalo Albancima krila i samopouzdanje, ali, slikovito, Dinamo je ispao iz Europe puno ranije. Otprilike te noći u Salzburgu ili tek koji dan kasnije.
Vrč išao na vodu
Jer, kad se podvuče crta, Dinamo je izgubio godinu dana. Opijenost neočekivanim ulaskom u Ligu prvaka i istovremeno punom blagajnom od prodaje Pjace, Roga, Brekala... zaslijepila je Maksimir i 365 dana poslije Dinamo nije napravio nijedan korak naprijed. U redu, dobio je Olma i Livakovića, koji su među najvažnijim igračima ove momčadi, na dobrom putu je Moro, ali ostalo? Potrošio je Dinamo tri trenera, jednog upravo troši, pojačanja koja je doveo daleko su od pravih pojačanja.
Štoviše, Sammir na kojega su bačeni milijuni, te Guilherme, već su i posramljeni otišli. Ćorić je od pričuve ‘napredovao’ do televizora, Gojak se još uvijek traži, Benković je i dalje pod dojmom neobične i teške ozljede, Sosa i Knežević ne dobivaju prilike, Pavičić se skroz ugasio, Henriquez se još budi, zapravo zijeva, Hodžić je nakon dobrih mjeseci u HNL-u opet ‘zaspao’. I sve je i dalje kao tada, dajte loptu Soudaniju i Fernandesu, riješit će oni nešto. A ako oni ne riješe, kao u Elbasanu, onda Dinamo ima problem. Nevolje su uistinu počele odlaskom Zorana Mamića, stihija je napala Maksimir, nismo zaboravili ni one eksperimente s Petevom i Jozakom, koji su već odavno zaboravljeni.
Liga prvaka zamaglila je druge probleme, puna blagajna bila odličan izgovor, čak i propušteni naslov prvaka mogao se svesti pod ‘zakon velikih brojeva’. Ma, može se i prekid europskog niza svesti pod istu egidu, međutim, problem je od koga se ispalo i kako. Vrč je išao na vodu, rezultat je pokrivao slabosti, dok se nije razbio. U Elbasanu, točno godinu dana nakon što je Dinamo u Salzburgu proslavio ulazak u Ligu prvaka, iako ni u najljepšim snovima nije očekivao da će ući.
U Torinu, u prosincu, Dinamo je odigrao zadnju utakmicu u Ligi prvaka. Možda i na neko dulje vrijeme. Tada je Rijeka bila već u šampionskom zanosu, osjećalo se da Dinamov brzi vlak postaje - nagibni. U jednom razgovoru na temu ‘što i kako dalje’, na stol za kojim su sjedili gotovo svi važniji ljudi Dinamove uprave, rasprostrta je polemika:
Dobiveno vrijeme
- Trebamo li ganjati Rijeku pod svaku cijenu ili se okrenuti stvaranju momčadi za ljeto 2018. kad dolazi na scenu novi sustav Lige prvaka? Ići s našim mladim igračima koji će, uz nekoliko iskusnih, do tada stasati. Ako pritom budemo i prvaci, dobro, ako ne, zadovoljit ćemo se Europskom ligom i onda 2018. napasti Ligu prvaka!
Namjerno ili slučajno Dinamo je krenuo ovim drugim putem. Htio ili ne htio sad mora stvarati momčad za 2018. Bez Eurolige, koju je promašio, to nije bio plan. Puno toga nije krenulo po planu, još od te noći u Salzburgu, u hotelu, na fešti uz buku s tranzistora. Dinamo je ‘prosuo’ godinu dana, ali sada pred sobom ima isto toliki period koji ne smije izgubiti. Treba sjesti sam sa sobom, podvući crtu.
Trener, igrači, sama uprava, tko je kriv i tko je zaslužan, tko je novi sportski direktor, kakve se igrače želi dovesti, što točno treba za novi iskorak. Jedna godina bačena u bunar, nakon 10-11 uspješnih, dogodi se. Druga zaredom već bi bila - užas. Nije problem pasti u more, problem je ako se pritom utopiš. Ako je već izgubio sve, Dinamo je dobio vrijeme, koje dosad nije imao. Nije vrijeme za radikalne poteze, već za jasnu viziju, promišljanje o svakom koraku, svakom igraču, svima koji su zaduženi za odluke!
1. KONFUZIJA NAKON ZORANA MAMIĆA
Htio mu neko priznati trenerske i organizatorske kvalitete ili ne, činjenica je da je nakon odlaska Zorana Mamića zavladala konfuzija u sportskom sektoru. U samoj svlačionici, ali i u promišljanju sportske politike
2. LOŠA TRANSFERNA POLITIKA
Eduardo, Machado, Pjaca, Rog, Šitum, Pivarić, Pinto, Andrijašević, Schildenfeld..., otišli su u zadnjih godinu i pol dana iz Maksimira. A došli Lecjaks, Doumbia, Lešković, Rrahmani, Jonas... te Sammir i Guilherme koji su promptno i napustili svlačionicu pod jugom.
3. STAGNACIJA MLADIH ZVIJEZDA
Prvenstveno mislimo na Antu Ćorića, koji je sve dalje i dalje od prve momčadi. Ali, uz njega možemo istaknuti i Benkovića, kojega su spriječile ozljede, zatim Sosu, Kneževića, pa i Pavičića... Sve igrači su već trebali biti glavne uzdanice ili barem na putu da to postanu.
4. IGRAČI S LIMITIMA I BEZ KARAKTERA
Očito je, u današnjoj Dinamovoj svlačionici dosta je igrača koji su precijenjeni, čiji su limiti puno niži od procjene. A, najgore od svega, što nisu pokazali ni da imaju karakter. U utakmici u kojoj su se trebali boriti i ‘poginuti’, djelovali su slabašno i nemoćno, pogotovo u prvom dijelu. To im je veliki udarac.
5. NEISKUSAN TRENER U ‘VATROGASNOJ ULOZI’
Bez obzira što je ostao trener, što je došao gasiti vatru i spasiti što se spasiti dade, jasno da i Mario Cvitanović snosi odgovornost za neuspjeh. Stalno ističe momčad, energiju, karakter, emocije, kao glavne postulate, ali ništa od toga nismo vidjeli u ključnim susretima. Ima donekle alibi da je neiskusan i da je upao u nebrano grožđe, ali, činjenica je da nije napravio ono zbog čega je došao.