U utorak se, zaostalom utakmicom Lokomotive i Dinama (i dan poslije Gorica - Rijeka) nastavlja HNL sezona. Odrađivanje zaostalih utakmica nakon više od pet mjeseci pokazatelj su narušavanja ravnopravnosti natjecanja (Dinamo još mora igrati i s Varaždinom, ali nije određen termin...). Zato je dobro da su se klubovi dogovorili da od iduće sezone više neće biti odgoda. Spoznali su da nema neke koristi u kontekstu europskih nastupa, a shvaćaju i kako nije isto imati istog suparnika u kolovozu ili siječnju. U vrijeme tih neodigranih utakmica momčadi o kojima govorimo bile su s različitim postavama, trenerima, s boljom ili lošijom formom u odnosu na aktualnost. Drugi koji nisu odgađali utakmice tu opciju “boljeg trenutka” nemaju.
Logično je uvjerenje kako bi se natjecateljske forme momčadi trebale poboljšati u drugom dijelu sezone. S jedne strane ta logika počiva na činjenici da klubovi u zimskom roku imaju opciju korekcije u kadru. S druge strane postoji rizik da se netko bitno oslabio odlaskom važnih igrača. No, kako sugeriraju odnosi zimskog prijelaznog roka (do sada), većinski su rosteri po klubovima ostali na okupu, s više-manje ciljanih korekcija kadra. Zašto očekivati bolji nogomet u nastavku?
Treba naglasiti ono što se često (ne samo) u našem okruženju podcjenjuje, a to je faktor vremena i prilagodbe. S obzirom da je gro rostera većine klubova na okupu od ljeta, kada se događaju najveće promjene u kadru, jasno je da su igrači međusobno sada bolje upoznati. Na terenu i izvan njega.
Logično je da su i oni koji su došli iz drugog kluba, druge zemlje i kulture, nakon pola godine prilagođeniji okruženju u odnosu na početak. Isto vrijedi i za trenere, poglavito one koji su preuzeli neku momčad tijekom polusezone. Hajduk, Dinamo, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Istra 1961, Varaždin, Rudeš, dakle svi osim Lokomotive, imaju taj slučaj. Što to znači za igrače, uzmimo kao primjer Takura Kaneka. U prvih dva mjeseca (ne samo) medijski tretiran igračem koji nema potencijal za Dinamo. Od 13. kola, krajem listopada, u pola sata promijenio je sudbinu dvoboja s Lokomotivom. Asistencija i gol u 94. odnosno 97. minuti, promijenili su i njegovu sudbinu. Kaneko pred novi dvoboj s Lokosima ima status pojačanja “kakvih je teško naći u điru”. Ivan Lučić u Hajduk je doveden uz odjeke “što rezerva u Istri radi u Hajduku?”. Iako je bio izvrstan u prvoj sezoni u Istri, a imao je i staž u Bayernu, Austriji Beč, Championshipu, ovdje je površno tretiran kao slabija kvaliteta. Kad je obranio kazneni udarac Bruni Petkoviću i pridonio velikoj (motivacijskoj) pobjedi Hajduka u Maksimiru (početak sezone), sve se promijenio. Što bi bilo da se nije na duže vrijeme ozlijedio Lovre Kalinić, odnosno da je Karlo Sentić branio uvjerljivije? Ili da Ivan Leko nije prelomio i stavio na gol Lučića uz podosta kritika zašto se mijenja perspektivnog mlađeg vratara?
Jedan od ključnih razloga pada kvalitete igre u HNL-u posljednjih godina je intenziviranje neprirodne fluktuacije igrača i trenera. Stalne i brze mijene jednostavno ne daju nužno vrijeme da se igrači, mladi i stariji, prilagode novoj sredini. One ograničavaju uvid trenera u potencijale igrača, a sve zajedno blokiraju procese homogeniziranja grupe igrača i jačanje kolektivnog duha, bez kojeg, neovisno o kvaliteti, nema natjecateljskog iskoraka.
Zbog tih loših navika HNL-a, forsiranja mijena samo da se mijenja, nedvojbeno je da se remeti razvoj mladih igrača i svakog momčadskog projekta. Nažalost, u mnogim slučajevima ta površnost (pr)ocjene potakne mlade igrače da odustanu od ozbiljnijeg nogometa. Pritom što je igrač mlađi, to su potrebe stabilnosti, povjerenja i nužnog vremena prilagodbe još važnije. Ukazuju nam to i doživljaji oko Maura Perkovića, kojeg je Dinamo doveo iz Istre kao mladog reprezentativca. Uskoro ga se tretiralo kao nedovoljno kvalitetnog za Dinamo i lošim poslom prethodne struke. Bio je potpuno u drugom planu, na klupi, uz stalne teze kako treba ići negdje na posudbu. Više silom prilika dobio je priliku te igrao u kontinuitetu. Kao i Kaneko, standardan je od Lokomotive i, što je bitno, vidno napreduje. Perković je prošao tešku fazu etabliranja, jer su zahtjevi u Istri i Dinamu dva različita svijeta, ali je u logičnijem vremenu i povjerenju pokazao da je vrijedan modrog dresa. Lekino povjerenje Pukštasu i Siguru, u početku kada se nisu još potvrdili velikim potencijalima, bilo je odlučno da iskorače. Danas je kudikamo lakše govoriti da će biti “pravi igrači”.
Više strpljenja, povjerenja i poštivanje logičnih ritmova sazrijevanja, nešto je što nasušno nedostaje kulturi rada u HNL-u. Ona je odveć podređena trenutnim dojmovima i površnim procjenama, a pritom isti problem imaju i euforična veličanja pojedinaca iako još nisu niti približno iskazali realne potencijale.
U drugom dijelu sezone, s manje mijena i homogenijim grupama, što posljedično jednostavnije osnaži kolektivni duh te kvalitetu prezentacija, logično je očekivati da će HNL sezona u tehničko-taktičkom smislu biti kvalitetnija od jeseni. Standardiziranje takvih pristupa je preduvjet da HNL uđe u eru stalnih i prirodnih napredovanja, a ne da se prodaje mantra kako je neizvjesnost natjecanja odrednica kvalitete.