U sjeni raznoraznih događaja u domaćem nogometu, od reprezentacije i Rusije, preko izbora predsjednika HNS-a, Rijekine krize i Hajdukovih mijena, Dinamove nepobjedivosti i najave zimskih transfera, jedan momak sve češće okupira naslovne uloge, nekako u tišini pretvara se u zvijezdu HNL-a.
Dani Olmo (19), taj samozatajni Španjolac, ponajbolji je Dinamov nogometaš ove jeseni, ali ono što je još zanimljivije, dečko je vodeći u poretku za Žutu majicu SN-a. A koliko god taj izbor imao subjektivnu notu, to ipak nešto govori. Dani Olmo apsolutno je jedna od glavnih priča ove polusezone u domaćem klupskom nogometu. Ne sjećamo se da je još zakazao, kad dobije priliku on je maksimalno iskoristi i malo-pomalo pretvorio se u važnu kariku u viziji Marija Cvitanovića. Na koju ga je god poziciju stavio, Olmo se je svoje napravio.
Plakanje ne pomaže
Nakon dvoboja protiv Lokomotive opet je ubirao čestitke i komplimente, bio je opet “prva violina”, odličnu partiju okrunio je lijepom asistencijom za Lecjaksa.
- Hvala svima na čestitkama i komplimentima, ali ja sam prije svega sretan zbog ova tri boda. Komplimente zaslužujemo svi, jer svi zajedno igramo dobro i imamo 12 bodova više. To je napravila momčad, a ne samo jedan igrač - skromno priča Olmo, ne može ga iz takvog razmišljanja izbaciti ni ta činjenica da u poretku za najboljeg igrača lige vodi ipak pojedinac. On.
- U redu, sretan sam zbog toga, naravno, ali kad momčad igra dobro, onda uvijek iskoči neki pojedinac. Što reći nego - nastavit ću raditi kao i dosad, još jače i pokušati igrati još bolje.
Hoće li zvučati podcjenjivački i hoće li ga naljutiti ako ga nazovem najvećim iznenađenjem sezone? Ipak je malo tko očekivao ovakav “boom”?
- Ha-ha, nisam ljutit zbog toga, naravno. Nekim ljudima sam iznenađenje, sebi nisam, jer od prvog dana u Dinamu imao sam isti cilj, igrati i napredovati. Trenirao sam puno, prolio dosta znoja, mislim da sam napredovao i da su rezultati vidljivi.
Olmo
Opet, stavimo na stranu i talent i pretpostavke da uz veliki rad kvaliteta mora isplivati. Jer, u sezonu je Olmo startao ozljedom, propustio je ljetne pripreme, nije ušao u prve utakmice kao standardan igrač i teško se bilo nadati da će već koji mjesec kasnije biti u ovakvoj situaciji?
- Da, kad sam se ljetos ozlijedio, bio sam ljutit i razočaran. Osjećao sam se dobro prije toga, osjetio napredak u svojoj igri, a onda je došla ta neugodna ozljeda. No, nema od plakanja ničega, nije mi preostalo drugo nego raditi još više i bolje da bih se što prije vratio na teren. Kad sam se oporavio, trener mi je dao povjerenje i ja sam ga samo želio što prije vratiti. Ispalo je dobro.
Koji su ljudi najvažniji u toj njegovoj priči o napretku i poboljšanju statusa u Dinamu?
- Prije svih, moja obitelj. Bila mi je podrška u svakom trenutku, bodrila me i vjerovala u mene. Dakako, i svi ostali ljudi koji su bili uz mene, moji suigrači. To jesu i oni najvažniji u životu i karijeri, bez takve podrške ne može se uspjeti.
Ima li Olmo problema s fizičkom spremom s obzirom na to da nije prošao pripreme, osjeća li neke posljedice?
- Ne, baš nikakve.
Radi li dodatno i izvan kluba na svojoj spremi, postoji li neka tajna te forme?
- Ništa, ako ne računamo prevenciju od ozljeda. Ono što se radi u klubu, na treninzima, to je dovoljno, nemam potrebe raditi sa strane.
Ovo se moralo dogoditi
Negdje u ovo doba lani, dok je Dinamo igrao Ligu prvaka, iz njegove blizine dolazili su signali da je malo nezadovoljan, da priključenje prvoj momčadi ide sporije no što je očekivao. A i tada se ozlijedio pa se napredak još usporio. Je li tada, ili ikada, razmišljao da je dolazak u Dinamo bila loša odluka, je li požalio što je izabrao Zagreb i Hrvatsku?
- Doista, nisam nikad razmišljao o tome da sam krivo izabrao. Bilo je malo težih razdoblja, naravno da svi želimo igrati, ali ja sam uvijek samo gledao naprijed. Opet naglašavam, znao sam da samo radom i trudom mogu izboriti sebi bolju poziciju i napredovati. Bio sam svjestan ako dajem sve od sebe na svakom treningu, da rezultat jednog dana doći, da će stići razdoblje kao što je ovo sad.
Kakav mu je odnos s trenerom Cvitanovićem, znaju se još iz juniorske momčadi?
- Imamo odličan odnos, što je također jako važno.
Kad je Olmo dolazio u Dinamo, klub mu je predstavljen kao sjajan poligon za mlade igrače i odskočna daska za dalje, za transfer u neki jači, top klub. Sada kad ovako igra, možemo se pitati koliko ćemo ga još gledati u Maksimiru, kad će “odskočiti” iz svlačionice podno juga?
- Nemam odgovor na to pitanje. Stvarno samo mislim na Dinamo i našu iduću utakmicu.
Dobro, a koliko će u tom nekom budućem transferu značiti što u CV-u ima La Masiju i Barcelonu, to je ipak dodatak koji svi respektiraju?
- Rekao sam vam da o tome ne razmišljam, ni o kakvom transferu. Ne znam što će biti, u budućnosti, to nitko ne zna, tako ne znam ni hoće li mi to što sam igrao u Barceloni otvoriti neka druga vrata.
A koliko mu je to što je prošao Barceloninu školu pomoglo u Dinamu i napretku do prve momčadi?
- Je, pomoglo mi je to što sam prošao Barceloninu školu, to je jasno. Rekao bih da sam tamo naučio sam tamo puno, a u Dinamu sam svoj nogomet još nadogradio.
A što je naučio u Dinamu?
- Naučio sam biti strpljiv.
La Masia nije u padu
Kad smo već kod Barcelone, što se događa s čuvenom La Masijom? Dojam je da više ne proizvodi igrače kao ranije, da je došlo do zastoja proizvodnje?
- Nije to baš točno, La Masia nije u padu, puno dobrih igrača proizašlih iz Barcine škole igra u Španjolskoj. Možda je dojam takav, ali proizvodnja je i dalje jaka.
Je li sad, kad igra ovako dobro u Dinamu, bliži povratku u nacionalne selekcije, je li ga netko zvao iz domovine i najavio mu da će opet biti u tim mlađim uzrastima?
- Ne, nitko me nije zvao.
Možda su ljutiti što je samo tako otišao iz Barcelone u “neki” Dinamo pa ga kažnjavaju?
- Ma ne, nema razloga, nema ljutnje nikakve.
Kad bi izdvajao ključni trenutak sezone, kad je sve krenuli uzlaznom putanjom, za koji bi se trenutak odlučio?
- Mislim da je onaj gol Hajduku bio prekretnica, dao mi je samopouzdanje i još važnije, dobio sam kontinuitet, mogućnost da iz utakmice u utakmicu budem sve bolji.
Okosnica ove momčadi sve više su dečki s kojima je dijelio svlačionicu u mlađim uzrastima. Benković, Gojak, Moro, Sosa... Koliko za momčad znači što ima toliko igrača koji se već godinama poznaju i koji su zajedno rasli?
- Puno to znači, naravno. Igrali smo zajedno u mlađim momčadima, imamo sjajnu komunikaciju i odlično se razumijemo na terenu. Moram ih pohvaliti sve, jer puno su mi pomogli u prilagodbi, a rezultat svega toga i vidite na ljestvici. To je jedan od razloga što imamo 12 bodova prednosti prije polovice prvenstva.