Kada biste se nakon 20-ak godina vratili u Hrvatsku, recimo s (komunikacijski) izoliranog otoka Oceanije, te uzeli u ruke primjerak dnevnih novina, nepogrešivo biste procijenili kako se u zemlji pripremaju izbori.
Pri tom ne bi bilo važno jesu li to parlamentarni, lokalni ili predsjednički. U svim verzijama nogomet je neizostavni dio predizborne kampanje i jedino sigurnije od toga je opća banalnost tematiziranja. Od osamostaljenja Hrvatske politika čvrsto drži u zagrljaju i nogomet.
Svaki onaj koji govori drugačije ne zna o čemu priča, ili ima neki svoj razlog zašto tumači drugačije. I krivo.
Ping-pong nogomet
Suprotstavljene političke linije, istina je, imale su drugačije modalitete pristupa nogometu. Načelno su bile oprečne kad govorimo o ‘nastupu’, iako je svaka zapravo htjela to pitanje iskoristiti za svoje poene u javnosti.
Točno je da su one sa tzv. lijevog spektra gotovo napadno htjele u javnosti pokazivati otklon od profesionalne nogometne problematike. Kontriralo se tako političkim opcijama tzv. desnog (centra) pravca i skupljala podrška u onom dijelu javnosti koja gaji animozitet prema biću nogometa i tima (drugim) političkim opcijama. Nije to, dakako, bilo samo u nedavnoj vladavini, nego i u prvoj koalicijskoj vladavini SDP-a 2000. godine.
Tada je, da podsjetim, odmah žestoko odjeknula najava ministra Mate Crkvenca kako su četiri najveća kluba dužna 600 milijuna kuna poreza (Dinamo 303, Hajduk 192, Osijek 54 i Rijeka 47 milijuna kuna) te kako država neće iz proračunskih sredstava spasiti klubove.
Dugovi su bili i veći jer su svi klubovi bili dužni, što je samo potvrđivalo ključnu činjenicu, neriješeno financiranja sporta. Ono je neriješeno bilo i u (većinsko) vrijeme vladavine HDZ-a i koalicijskih partnera prije i poslije ‘lijevih vlada’, uz razliku da su osiguravali više sredstava, ali i stekli najveće odgovornosti za mnoge devijacije koje su se događale.
Modus financiranja
Potom su pokušali (2006.) nešto učiniti Zakonom o sportu, ali neuspješno na temeljnom pitanju koje ‘živi’ otkako živi Hrvatska, a to je modus financiranja. Mnogi to pitanje vežu isključivo za amaterski sport pa otuda ona populistička mantra svih politika kako treba ulagati u amatere, školski i rekreativni sport. To je logično i ne treba isticati, nego ispunjavati. No, profesionalni sport je jako važan dio društvenog života, dijelom i zato što je generator da se mladi, od školskih početaka (i kasnije) zainteresiraju za bavljenje sportom.
Profesionalni sport, a tako i nogomet, praktično više nije proračunski suportiran. No, profesionalni sport treba bolje zakone, u kojima će logični ulagači i suporteri (gospodarstvo, poduzetnici, televizije, priređivači igara na sreću….) biti motivirani za odvajanje sredstava i određenim olakšicama.
Onako kako se to čini i u svijetu, uređenijem i bogatijem od našeg. Ni nakon četvrt stoljeća Hrvatska u tome nije uspjela. I za to su krive sve politike. One donose strategije života, zakone koji će omogućiti da se ispunjavaju i potom bdiju da se provode. I reagiraju ako se ne provode. U tom kontekstu, a sukladno općem stanju u sportu i pogotovo nogometu, državne politike mogu ruku pod ruku s bilo koje ideološke strane. Uspješno su neuspješne...
U drugom dijelu svibnja održavaju se lokalni izbori. To je, recimo, liga-kup, ako bismo parlamentarne izbore doživljavali nacionalnim prvenstvom, a reprezentaciju kup-natjecanjem. U tom liga-kupu se opet nogomet živi ‘politički’. U nepogrešivom tajmingu sve važne političke opcije sjete se nogometa i igraju utakmice za sebe.
Ovaj put su stvari i malo žešće, jer je evidentno da je nogomet po ovom HNL-u i HNS-u, nakon 25 godina mrcvarenja, u težem zamoru materijala te narodu omražen. Nije to prirodno, ali jasno pokazuje širu društvenu zbilju. Zato su odnosi u okruženju nogometa bitno teži nego ipak složnijih nam 1990-ih, ili gorljivo suprotstavljenih 2000-ih godina.
Njihove utakmice
Treća epoha HR nogometa je slična društvenoj stvarnosti. Toliko je problema da svi kao u nekakvom očaju vode borbu protiv nekoga, a teško je naći one koji se bore za nešto. Zato će nogomet biti jedna od strateški bitnih odrednica ideologa predizbornih kampanja. Te populističke priče, svejedno kojeg su političkog izvorišta, neće pomoći nužno potrebnom temeljitijem uređenju nogometa (i sporta) u Hrvata.
Naime, osim što svaka suprotstavljena opcija denuncira protiv druge, ni jedna ne nudi konkretne i realne mjere te opće prihvaćene postavke kako bi se ono što sada ne valja (a puno je toga) promijenilo u nešto što će valjati…
Sve to sliči na nekakvu tiki-taka igru kratkih pasova (efekta) s jalovom završnicom. I zato nam se uvjerljivim čini kako od toliko (političkih) galama i velikih prestrojavanja ‘iza kulisa’, možemo očekivati samo dodatno (ionako već društveno vrlo rizično) polariziranje javnog diskursa.
Nakon tri mjeseca ‘odlučnih i beskompromisnih političkih obećanja’ završit će izbori, a mi ćemo se ovdje i dalje baviti pitanjem kome padne napamet voditi Hrvatsku u topli glamur dalekog Hollywooda, deset dana prije možda odlučne utakmice u hladnom sjevernom europskom polu Islanda. I narod će se glodati o nekakvom penalu koji ionako neće riješiti ništa bitno.
Kako se naša politika (svi mi) ne može išta dogovoriti bez figa u džepu što je to dobro i bit (i) za nogomet, kako to očekivati da će učiniti sam nogomet, kada unutar njega ionako odlučuju oni koji su doveli do problema. Veliki dio njih je, naravno, iz politike. Neka zato jalove igre (kampanja) počnu...