Edoardo Reja utrčava svom forcom, iskusni Slovenac talijanske putovnice ili pripadnik slovenske manjine iz talijanskog dijela Julijske krajine – Forlanije, u svakom slučaju iskusni talijanski stručnjak koji je u Hajduku ostavio i te kakvog traga ujesen 2009. i na zimskim pripremama 2010. godine, ponovno je u žarištu izbora za budućeg Hajdukova kormilara, prenosi Slobodna Dalmacija.
Reja, čio sa 72 godine, rođen 10. 10. 1945 u mjestu Lucinico (slovenski Ločnik) kod Gorizije/Gorice.
Sa scene je sišao Ivan Jurić, rečeni Pudo (kao dječak je branio kao Pudar, pa otud nadimak što ga vuče među prijateljima i dan-danas), dojučerašnji trener Genoe kao velika, vruća, ali nerealna želja "bijelih".
Ipak su pokušali hajduci uspostaviti kakav-takav financijski most s Jurićem, Hajduk bi za pravog trenera odriješio kesu atroke za Almeidu ili Radoševića, samo da ih izbavi iz situacije, da zavlada svlačionicom koja se otela kontroli dobrom čovjeku Joanu Carrillu.
Istinski trener vrijedi kao pravi as, pa i više, smatraju u Poljudu i nakon što su ih olabavljene uzde Carrilla sunovratile sve do zazivanja izvanredne skupštine, potreba da se nađe trener-kapitalac još uvijek traje.
Eduardo Reja
To je trebao biti Jurić, kad već nije Slaven Bilić, no pregovori koji su unaprijed bili osuđeni na propast zapeli su na činjenici da je Jurić, vjerojatno svjesno, postavio prevelike zahtjeve. U Genoi je imao 600.000 eura, pa i više, čeka ga dogovor oko razlaza glede ugovora od još godinu i pol dana, a ćakule se usmjeravaju prema brojkama da je tražio od Hajduka milijun eura za godinu i pol ili pak 800.000 eura godišnje što nam se pak čini pretjerano.
Da je Hajduk bio spreman izdvojiti 400.000 eura za godinu dana, za trenera-kapitalca, to nam se čini realno; ipak su prodali Nikolu Vlašića i mogu napraviti financijski iskorak, a trener je ključno pitanje za multi-kulti svlačionicu.
Navodno se u tim novčarskim gabaritima kreće i Matjaž Kek, u Rijeci, još jedan pec-pec vruća želja Hajduka koju ne znamo kako bi se mogla realizirati, pa se spominje samo kroz uzdah "eh, kad bi Kek", prizivajući činjenicu da je Kek u doba mladosti, kad je bio igrač "vijoličastih" u Mariboru navijao baš za Hajduk. Kao i mnogi Mariborčani.
No, držmo se načas Jurića i Reje. Uglavnom, priča s Jurićem otpada, teško da bi mogla oživjeti kad je ispaljenim ciframa pala u nokdaun.
Zato je zazvonio mobitel kod Edy Reje, kako bi se reklo "ima jedan iz regije koji pozna naš jezik". I običaje. I zainteresiran je doći. Uvijek je to bio, pa i prije nepune tri godine kad ga je dozivao Goran Vučević i s Marinom Brbićem po njega pohitao u Opatiju i Rijeku kad je Igor Tudor naprasno otišao preko noći. Tada je Reja gledao kako Hajduk na Kantridi (sjeća li se još netko Kantride?) prima tri gola, branio je Ranilović za Hajduk, mrštio se Reja, a u džepu je imao i poziv Atalante. Kako taj tadašnji Hajduk s proljeća 2015. podignuti? Teško. Nije to uspio ni Stanko Poklepović poslije njega, tek se Hari Vukas dogegao do Europe.
Uglavnom, Reja je opet aktualan i zainteresiran i opet treba podići Hajduk. Sad je situacija bolja za dolazak. Međutim – gle slučajnosti – pozvan je da razmisli i od slovenske Zveze, da postane izbornik slovenske "reprezentance", nešto slično što se u kontekstu govori i za Rijekina Keka.
Uz Reju bi Hajduk "montirao" mlade trenere da od njega uče, gledaju, da mu pomognu, kasnije od njega preuzmu.