Nijedan poraz nije poučan i ni iz jednog se ne mogu izvući dubokoumne koristi za budućnost, koliko god to zavodljivo zvučalo. To su samo utjehe, analgetici da se preboli slomljeno srce. Istina je opora, teški gubici teško se ili nikad ne prebole, kao što u nogometnom smislu to znaju Vatreni ‘98. (Francuska u polufinalu) i Bilić Boysi od Turske 2008.
Ili kako je šokantni poraz od Zadra 1986. godine označio početak pada velike Draženove Cibone i kako se košarkaška reprezentacija naviknula na “povijesne poraze” od 1993. godine kao magare na batine… Pa i naši zlatni rukometaši koji od olimpijskog trijumfa 2004. godine nikad više nisu mogli na najviše postolje i stalno su se suočavali s kompleksom Francuske.
Tako će, nažalost, portugalski šok zauvijek tresti i obilježiti Čačićeve Vatrene, htjeli to priznati ili ne. Pali su u ključnim trenucima na terenu i to se ne može vratiti. Otišlo nepovratno, prohujalo s vihorom. No, hrvatski nogometaši imaju puno više razloga da se mogu i trebaju osjećati kao pobjednici na ovom Euru, a ne nesretnici i luzeri.
Najveća im je pobjeda što su uz sebe pridobili sve Hrvate, što smo s njima strepili, radovali se i na kraju tugovali svi zajedno. I puno šire, domaćini su Hrvatsku u prvom krugu proglasili najboljom i najuzbudljivijom momčadi, najbolje vođenom, Perišića najboljim igračem, Čačića najboljim izbornikom. Hrvatska je osvojila i pred njom su kapu skinuli i oni čije nacionalne momčadi nisu mogle do Eura i koji nam nimalo nisu skloni. No, pošteni pristup prepoznaje se srcem. Kapetan Srna, Modrić, Perišić, Ćorluka, Subašić… svi do jednog predstavili su Hrvatsku u najboljem svjetlu na otvorenoj sceni, onakvu Hrvatsku kakvu bismo svi željeli. U svom poslu, a to je umijeće baratanja loptom, pokazali su da spadaju u svjetski vrh i da nikome nisu inferiorni.
Prezentirali su Hrvatsku časno i dali sve najbolje od sebe. Isto tako i navijači, u koje ne spadaju oni teroristi iz St. Etiennea i njihovi podupiratelji. Hrvati su ostavili vrhunski dojam, bez ijednog incidenta po francuskim ulicama, ili po našim gradovima u masovnim praćenjima TV-prijenosa. Usporedite to samo s Portugalcima, s koliko su se njihovi igrači služili prljavština i niskih udaraca, uz toleranciju španjolskog suca. Vatreni su se otpočetka borili isključivo muški i viteški, svima nama na ponos. Potaknuli su naslove “što možemo naučiti od Vatrenih” ili “hvala, vratili ste optimizam Hrvatskoj”, pa se vatrena formula uspjeha ponudila kao dobitna kombinacija i za ostala područja: birati najbolje, raditi najbolje, odoljeti pritiscima, stvoriti poticajnu atmosferu, zajedništvo…
A to u Hrvatskoj, svi znamo, nije nimalo jednostavno, pritom uopće ne obazirući se na umobolnike koji imaju priliku javno trovati “zašto nikad neću navijati za Hrvatsku” ili “dabogda sve izgubili”. Vatreni su nam i omogućili da se pred svima razotkrije režirani plan da se oni zaustave prekidom, a Hrvatska ponizi i izvrgne javnom sramoćenju. Razotkriveno je da je to minorna grupica podržavana od istog takvog ološa koji su prvi likovanjem dočekali kraj euro-čarolije i “povratak u domaću baruštinu”. A znamo tko najbolje pluta i pliva kroz kanalizaciju, svaki dom ima svoj otpad…
Objektivno, za Hrvatsku i hrvatski nogomet nestvarni je uspjeh što se uopće natječe na velikoj sceni. Čak ni među 24 reprezentacije nisu mogli bivši prvaci Europe Nizozemska i Danska, pa Grčka, Škotska, Norveška, Bugarska, Srbija, BiH… One države koje ako nisu bogatije i sređenije, barem su gotovo jednake u bogatstvu nogometnih talenata. Pa i Slovenija, čiji su nogometni stručnjaci hit-treneri u hrvatskim klubovima, a Slovenac prvi kandidat za predsjednika UEFA-e..
Šokantno ispadanje od Ronalda i Portugalaca ništa neće promijeniti u slici da su naši Vatreni, s obzirom na stanje Hrvatske i hrvatskog nogometa i sporta općenito, bili čudesna priča u Francuskoj, naša kristalna kocka vedrine. Izbornik Čačić, kome god bio simpatičan ili ne, potpuno je u pravu kad kaže da ništa ne bi mijenjao. Mogao je povući koji bolji ili lošiji potez, neku izmjenu, no u dojmu se ono bitno ne bi promijenilo. Vukao ih je na svoj način i kad je nadvladao Imperatora Terima ili svjetskog i europskog prvaka Del Bosquea. Za njih, kao i za L’Equipe koji ga je proglasio najboljim trenerom prvog kruga, nije bio TV-serviser i “Mamićev poltron”, kako će ga sada častiti uglavnom oni koji svojim radom nikad ništa nisu stvorili, ponajmanje bilo što korisno i vrijedno. Zbog toga će se uvijek i potruditi obezvrijediti tuđi trud i uspjeh.
Antu Čačića može utješiti to da je i Tomislav Ivić, velikan čija je petogodišnjica smrti upravo obilježena, bio ismijavan kao “strojobravar iz škvera”, a kad je preuzimao Ajax, iz Splita su ga ispratili porugom “može tamo pumpat balune”. Ćiro Blažević je bio “peder”, a Slaven Bilić “maneken s naušnicom”… i obitelj Kostelić bila im je “kugina kuća”. Druga je stvar što je Čačić već na ovom Euru mogao postati novi Lino Červar, “mago di Umago” koji je s rukometašima osvojio svjetsku krunu 2003., a osporavali su ga kao “knjiškog moljca koji nikad nije igrao rukomet”. I zato, gospodine Ante, nemojte ništa mijenjati prema SP u Rusiji 2018. Tvrdoglavo ponovite formulu uspjeha, birajte najbolje, radite najbolje, othrvajte se pritiscima. U inat onima koji “nikad neće biti za Hrvatsku”. Takve će svaki novi uspjeh najviše boljeti.