Estonci su čuvali i pokrili teren na A. Le Coq Areni, posipali i ponešto pijeska, ostao je težak za igru, ali uvjeti su ipak bili regularni. Nisu ni oni na njemu trenirali, a protekli susret imali su na Cipru. Tehnički jačoj ekipi pričinjavao je veći problem, međutim tvrditi da je travnjak jedini razlog za poraz, bijeg je od nekih drugih činjenica.
Ante Čačić opetovano je potražio izliku. Kao i nakon svakog rezultata koji je ispod očekivanja. Jednom su krivi navijači, nakon ispuštenih 2:0 s Češkom na Euru, pa nesreća s Portugalom i Turskom, a eto i trećeg vražjeg “neprijatelja Hrvata“ - teren! Što je sljedeće? Sudac? Ma sto posto bit će sudac, on još nije ispucan! Zasad nesreća vodi s dva pojavljivanja. Jedini put kad je aktualni izbornik priznao da je nešto pogriješio bilo je u St. Etienneu gdje rekao da je trebao ranije zamijeniti Mandžukića. Neku drugu svoju lošu odluku nije našao.
No, kad Hrvatska, s kadrom kakav je bio u Tallinnu, izgubi od Estonije 3:0, nas na tribini bilo je pomalo sram. A stid bi nas bilo tražiti uzroke u bilo čemu osim u svojoj igri. Naricanje nad travnjakom nikome ne može koristiti.
Pojedinci iznad momčadi
Pođimo od stajališta da je izbornik imao lijep i plemenit cilj - svim igračima koji su bili u kadru za Ukrajinu, a nisu startali, dati šansu od prve minute. No, da bi to ostvario, da bi u startnih 11 mogao staviti Kramarića, Pjacu, Perišića i Duju Čopa, a kako bi mu pritom igrao i Marko Rog, morao je sve okrenuti naglavce. Nije se dogodilo da je Hrvatska igrala s trojicom u obrani zato jer je htio iskušati taj raspored, nego je izvadio jednog defenzivca, ne bi li imao dovoljno mjesta za sve napadače, Zato je sustav ispao 3-4-3, što je inačica od 3-5-2. Pa kako bi se to pokrilo, morali su neki uskočiti u uloge koje im nikako ne leže; Marko Rog žrtvovan je na desnom boku, Marko Lešković iznenada se našao kao središnji stoper, Ivan Perišić je djelovao defenzivnije nego što mu odgovara, a Marko Pjaca gušio ga je ordinirajući ispred njega. Da je tako sastavio momčad, potvrdio je sam Čačić rečenicom:
- Imao sam igrače za koje sam smatrao da im trebam dati minutažu i određeni natjecateljski podražaj…
Sastaviti ekipu da se igrači osjećaju značajnima, a ne da bi se posložila natjecateljski optimalna formacija, unatoč važnosti da svi budu zadovoljni, nema potvrdu u stručnoj logici.
Pun hladnjak, a prazan stol
Čačić je Škot kad se dijele pozivnice, škrt je do kosti. U Tallinnu je bio deficitaran na pojedinim mjestima jer u avionu se našlo svega 16 igračkih imena. Kad sve glatko ide kao u Belfastu, nema brige, ali ako treba popraviti harmoniju ekipe i promijeniti tijek zbivanja, a nemaš rješenja na klupi jedino je pitanje - zašto? Čemu? Hrvatska ima s kime proširiti kadar. Što s time dobiva da se drži tako uske jezgre? Pun hladnjak, a prazan stol.
Na pitanje zbog čega nije zvao Pašalića i Andrijaševića, možda bi netko dodao Santinija, Leovca ili koga petoga, Čačić je dogovorio:
- Nisam im htio remetiti ritam u klubu. Tako ste me lani pitali za Tomasova. Neka ovi i za godinu dana budu aktualni.
Na dvojbu zbog čega je uvrstio Leškovića, konstatirao je:
- On je već bio u reprezentaciji, zna kako diše svlačionica.
Zapravo bez želje da udarimo na Čačićevu dosljednost, dobro razbijamo glavu i ne ide nam: kako će navedeni i bilo tko drugi imati Leškovićev argument da znaju kako diše svlačionica, ako im se neće otvoriti njezina vrata. Pa ne bi ni Lešković imao to iskustvo da nije pozivan kad nije bio u prvom planu. Što zapravo nije još ni sad.