Ni jedan čovjek u sportu, a posebno u nogometu, ne može sam. Ljudi oko mene rade fantastičan posao, a puno puta su zapostavljeni. Mi smo u fokusu reflektora kao glavni treneri, a iza nas stoji skupina ljudi u stožeru i u samom klubu koja odrađuje onaj lavovski dio posla - ovo su riječi Matjaža Keka iz intervjua na ovim stranicama koje je često ponavljao i kasnije. Nije da je prije zanemarivao ljude iz svog stožera, ali kao da je i sam Kek osjetio da su bili malo zapostavljeni. Nezasluženo i neopravdano…
Intrigantne priče
Stožer Matjaža Keka danas broji 11 ljudi, a uključuje pomoćne trenere Vjekoslava Miletića i Danka Matrljana, trenera vratara Mladena Žganjera, kondicijskog trenera Uga Maranzu, team managera Radu Ljepojevića, liječnika Bobana Dangubića, fizioterapeute Alena Ilića, Igora Pavačića i Enija Krajača, trenera za rehabilitaciju Luku Brkljaču te legendarnog ekonoma Rustema Gashija.
I s pravom ih hvali aktualni trener Bijelih, riječ je o ljudima koji su neizostavni kotačić sadašnje Rijeke i koji žive i rade u sjeni trenera pritom dobro pazeći da iz nje ne izađu. I zato ćete ih rijetko vidjeti u medijima iako su njihove priče itekako zanimljive iako su nedvojbeno ugradili dio sebe u odlične rezultate koje Rijeka niže.
Baš poput igrača i svaki od njih ima neku svoju priču. Danko Matrljan, primjerice, postigao je pogodak Real Madridu u onoj čuvenoj pobjedi Rijeke, Ugo Maranza je kao pomoćni trener Luigija Delnerija u Romi trenirao Francesca Tottija, prvi Kekov asistent Vjeko Miletić je 1991. tijekom Domovinskog rata na nebu iznad Like oborio avion agresora, Rade Ljepojević je bio dio jake generacije Rijeke s kraja 80-ih godina, Mladen Žganjer je i dalje vratar s najviše utakmica bez primljenog pogotka u dresu Rijeke…
Povijesni pogodak
Danas je sve to samo povod za brojne anegdote, ali kod Matjaža Keka težnja savršenstvu uvijek je u prvom planu. Ipak, činjenica da veliki dio stručnog stožera čine bivši igrači Rijeke, čak i generacijski vrlo bliski, nedvojbeno je značajan faktor u kvaliteti rada koja iz stožera proizlazi.
- Velik je privilegij biti u momčadi i stručnom stožeru kluba koji se bori za prvo mjestu a uz koji si i odrastao. Znamo tko što radi i preduvjet za sve to je odličan odnos među nama kao kolegama i prijateljima s obzirom na koliko vremena provodimo zajedno. Uz to Ljepojeviću, Matrljanu, Žganjeru i meni u nekom su se trenutku ispreplele igračke karijere u Rijeci - kaže Vjeko Miletić, Kekov pomoćnik od njegovih prvih dana na Kvarneru, i dalje aktivan kao igrač u veteranima Rijeke.
Tijekom humanitarne utakmice protiv veterana Intera prije šest mjeseci, mnogi su igrači Rijeke s tribina pljeskali potezima svog trenera, koji pak, s druge strane, nije želio isticati nekoga posebno među onima koji su posljednjih sezona prošli kroz riječku svlačionicu.
- Mnogi su me impresionirali igračkim kvalitetama, mnogi su se isticali i sjajnim ljudskim osobinama, ali previše ih je da bi ih sada nabrajao - dodao je Miletić čiju je igračku karijeru zakočio je lom noge netom prije nego što se s posudbe trebao vratiti u Rijeku.
- Danas često igračima govorim da moraju biti strpljivi kada ne igraju, a ja sam bio potpuna suprotnost. S druge strane na bazi vlastitog iskustva mogu im dati savjet ili sugerirati što je dobro a što nije.
Nakon oporavka od loma noge Miletić se nije vratio na travnjak već kao dragovoljac krenuo u Domovinski rat. Posebno zanimljiva anegdota vezana je uz Miletićeve vojne dane, u studenom 1991. Osvajanjem delničke vojarne riječka A bojna 111. brigada, koje je bio dio današnji Kekov pomoćnik, dobila je dvije protuzrakoplovne rakete Strijela 2 s kojim je Miletić naučio rukovati tijekom služenja vojske JNA, a jednu je iskoristio srušivši Galeb, jurišni zrakoplov JNA.
- Za mene je najveća stvar u životu uz obitelj i rođenje djeteta bilo sudjelovanje u Domovinskom ratu. U to vrijeme sam bio klinac, imao sam 21 godinu, bio je to svijet kojeg nisam poznavao, ali danas na to gledam s ponosom jer sam se borio za našu državu. Srušeni avion? Baš je 11. studenoga bila 25. godišnjica tog događaja koji se zbio u Lici. U vojsci JNA su me obučavali za upravljanje takvim raketama, a na kraju sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme - istaknuo je Miletić.
Anegdote drugog Kekova asistenta vezane su puno više uz zeleni travnjak. Danko Matrljan je, uz Adriana Fegica, ostao upisan u klupskoj povijesti kao strijelac u onoj čuvenoj pobjedi protiv Real Madrida. Oslobodio se legendarnog njemačkog braniča Ulricha Stielikea, pa nakon primanja lopte prsima iz okreta matirao Miguela Angela. Ostalo je povijest...
- Iskreno, nisam ga puno puta pogledao taj pogodak, ali ostavio je traga i u klupskoj povijesti i na mojoj karijeri. Drago mi je što sam bio dio priče, a nadam se da će i sadašnja Rijeka imati neki svoj “Real”. Jesam li razmišljao što bi bilo da nisam zabio? Sigurno ne bih bio ovako eksponiran, za Rijeku sam što u službenim što u pripremnim utakmicama zabio preko 130 golova, ali ni jedan nije bio ni približno toliko vrijedan ili važan. To najbolje govori anegdota iz Kuvajta gdje sam bio pomoćnik Marinku Koljaninu i gdje su me ljudi zbog pogotka Realu hvalili u toj mjeri da mi je bilo neugodno - zaključio je Matrljan, najstariji, ali ne i trener s najdužim stažem u riječkom stožeru.
Totti na čelu kolone
Taj epitet pripada Talijanu Ugu Maranzi, 55-godišnjem kondicijskom treneru koji je na Kvarneru već četvrtu godinu. Rodom iz Ospitalleta u okolici Brescie, karijeru kondicijskog trenera gradio je u talijanskoj trećoj ligi prije nego što je na poziv Luigija Delnerija otišao u Chievo i bio dio čuda iz Verone koje se etabliralo u Serie A. Maranza je u Rijeku došao još za vrijeme Elvisa Scorije, a velikim je dijelom njegova zasluga što Rijeka djeluje trkački moćno.
- Imamo jedan lijepi period kontinuiranog rada i primjene metodologije treninga kojoj je cilj povećati fizičke kapacitete igrača i mislim da na ovoj razini idemo u pravom smjeru - govorio je nedavno Maranza koji je u karijeri, posebno u Romi i Portu radio s mnogim velikim igračima.
Kada je riječ o igračima, Maranza u razgovoru često spominje jedno ime - Francesca Tottija.
- Upoznali smo se dok sam bio u Romi, veliki je radnik, prvi na treningu i na čelu kolone. Uvijek ima nešto za reći ili dobaciti, ali nikada ne zabušava. Rad s takvim igračem i čovjekom je nemjerljiv - zaključio je Ugo Maranza.