Primoža Glihu sreli smo u Lekeniku, igrao je za Humane zvijezde Hrvatske. U povijest Vatrenih upisan je kao strijelac hat-tricka za Sloveniju 1997. godine na Poljudu, prije toga igrao je u Dinamu, danas je izbornik Kosova, puno je bilo tema za razgovor...
- Često igram za Humane zvijezde Hrvatske. Miroslav Bičanić me zove, a kad te predsjednik zove nemaš što razmišljati jer hijerarhija postoji - nasmijao se Primož te dodao:
- Za mene je velika satisfakcija što me Hrvati traže da igram za njih jer ipak sam ovdje stranac.
Uskoro u listopadu napunit će 56 godina, kao trener radio je u slovenskim klubovima te njihovim U-19 i U-21 reprezentacijama prije nego što je preuzeo Kosovo. Bio je napadač, nakon ljubljanske Olimpije druga stanica njegove karijere bio je Dinamo u kojeg je stigao u proljeće 1991. godine te odigrao četiri službene utakmice. Posebno se pamti to kako je Vatrenima dao tri gola na jednom dvoboju.
- Nije to jednostavno, pogotovo što ste dokazali da ste jedna od najvećih nogometnih nacija. Ima vas nepuna četiri milijuna, a triput ste igrali polufinale Svjetskog prvenstva u šest nastupa. Od Francuske 1998. godine... Svaki drugi put. To je velika stvar. Znate, kad sam dao ta tri gola malo je to bio i moj revanš jer u Dinamu nisam uspio. Igrao sam samo dvije utakmice u prvenstvu, postigao dva pogotka, drugi mojoj Olimpiji u jugoslavenskoj ligi. Krivo mi je što nisam više odigrao, međutim bivša se država raspala, počeo je rat, nastala je anarhija. Te večeri u Splitu sam vam vratio dugove - odlično je raspoložen bio Gliha pa je dodao:
- Zabio sam vam već prije toga u Ljubljani 1995. godine u kvalifikacijama za Euro, tada smo vodili 1:0, pa izgubili 1:2. S ta četiri poravnao sam račune.
Gliha je bio u Dinamu u vruće doba. Od 1989. pa do svibnja 1991. utakmice Modrih, pogotovo na gostovanjima, često su bile incidentne, prekidane, praznile su se tribine, kulminacija se dakako dogodila 13. svibnja 1990. kad su trebali igrati Dinamo i Crvena zvezda, u zraku je već tada bio miris baruta...
- Šest mjeseci nisam igrao nogomet kad me nazvao Velimir Zajec, tadašnji sportski direktor, i pitao želim li u Dinamo. Za mene je to bio šok. Dođem, potpišem ugovor, isto poslijepodne igra se prijateljska utakmica u Mariboru, Željko Ačkar i ja zabijemo golove. U petak stižem u Zagreb, a u subotu je utakmica u Tuzli. Trener Vlatko Marković stavi me od prve minute budući da Davor Šuker ima žute kartone i zabijem gol u 15. minuti. To mi je ostalo u sjećanju više nego tri komada Hrvatskoj jer pet dana ranije nisam igrao nogomet budući da sam bio u svađi s Olimpijom. Iz doba kad sam igrao za Dinamo nešto mi je ostalo strašno krivo. Igrali smo u Kupu UEFA s Trabzonsporom, imao sam akciju sa strane, pucao sam, a trebao sam dodati Šukeru. Ispali smo i nije mi ostao dobar osjećaj. Kako se u Hrvatskoj u drugoj polovici 1991. liga nije igrala, vratio sam se u Sloveniju te potom otišao u Japan.
Bili ste dio ekipe sa Zvonimirom Bobanom, Davorom Šukerom...
- Da se Jugoslavija nije raspala mi bismo bili prvaci. Crvena zvezda je toga ljeta osvojila Kup prvaka, ali mi smo bili u usponu, bili smo mlađi i da je ostala jugoslavenska liga zaredali bismo sigurno s dva naslova prvaka. Zvezda je tada bila u visokom ritmu, a mi smo tek dolazili.
S početka devedesetih godina prošlog stoljeća prebacili smo temu na aktualna zbivanja i hrvatsku reprezentaciju.
- Dokazali ste da ste najjača nacija na svijetu što se nogometa tiče u odnosu na to koliko imate stanovnika. Oko toga nema dvojbe. Nadam se da ćete držati kontinuitet. No, kad se mijenja generacija, kad popucaju motori, nije lako. Vidite primjer Ivana Perišića, njegova je ozljeda zamor materijala. On je ljudina od čovjeka po tome kako je igrao za Hrvatsku. Sve na lijevoj strani što je trebalo, od krila do beka. To je dokaz karaktera koji vi Hrvati imate. Taj ratnički mentalitet s europskom diplomacijom u krvi. Spojili ste fantastičnu kombinaciju koja se temelji na vašoj nogometnoj i kulturnoj tradiciji.
Baš smo mislili pitati što je po vama tajna uspjeha Vatrenih.
- U momčadi Kosova imam Amira Rrahmanija, nekadašnjeg igrača Splita i Dinama koji je fantastičan. Dečko je prva liga i moj kapetan, a igrački se izgradio u Hrvatskoj. Uvijek govorim igračima - uzor vam moraju biti Hrvati. Tu nema filozofije. Kosovari imaju mentalitet sličan vama, ratnički, energičan, samo im treba malo više sofisticiranog razmišljanja na terenu koji ste vi u genetici uzeli od Austro-Ugarske.
S Kosovom je imao dvije incidentne utakmice protiv Rumunjske u kvalifikacijama za Euro. Prvo su rumunjski navijači došli u Prištinu provocirati, a potom se eskalacija dogodila u Bukureštu gdje je susret bio prekinut.
- Lijepo je jedan rumunjski dužnosnik opisao tu utakmicu - da nije bilo sat vremena prekida, mi im ne bismo dali gol u dva susreta. Sudac nam je u Bukureštu isključio igrača u 43. minuti (Vedat Muriqi), na kraju sam ja napravio pogrešku jer sam u 80. minuti s čovjekom manje tražio pobjedu pa sam izvadio iz bloka jednog igrača i stavio napadača pri rezultatu 0:0. Utakmica nam je bila kao i njima - tko pobjeđuje hvata priključak. Pogriješio sam što nisam izvukao nulu, potom smo primili dva gola. Taj remi Kosovu ne bi ništa značio, ali meni kao treneru bi puno vrijedio. Ali život je takav, kad si napadač po genetici želiš pobijediti. Nekad i kad ne možeš dobiti, misliš da možeš.
Kako ste doživjeli incidente?
- Na Balkanu je to normalna stvar, nije to ništa novo ni specifično. Igračima sam rekao samo jedno nakon prve utakmice - najbolje im možemo vratiti da im damo tri komada. To bi im bila najveća lekcija za ovo što se nama događa. Francuski sudac nas je presjekao isključivši našeg igrača. I to treba uzeti kao dio nogometa.
Kako ste došli do odluke da izađete s terena u Bukureštu, nakon što su se pojavili transparenti, među njima i “Kosovo je Srbija”.
- Igrači više nisu razmišljali o nogometu, samo o emocijama. Bit ću iskren, bio sam toliko u fokusu vođenja utakmice da nisam ni primijetio transparente na tribinama, ali došli su igrači i rekli: “Šefe, pogledajte gore”. Pogledao sam i pitao koji je sljedeći korak. Kazali su: “Nećemo igrati”. U redu. Izašli smo. Mislio sam da će utakmica biti potpuno prekinuta jer stanka je trajala sat vremena, za domaću ekipu je to plus, za gosta problem. Taj drugi žuti karton Muriqija samo je refleks zbivanja na tribinama. Za mene ta utakmica nije regularna, iako će vjerojatno rezultat ostati.
Vole li Rumunji toliko Srbe da im skandiraju ili je to bila režija da se vas zaustavi?
- Za nas koji smo igrali jugoslavenski nogomet to je normalno, znamo da nešto stoji iza toga, da su uvijek neki interesi. Oni su se nas bojali, to je definitivno. Da utakmica nije bila prekinuta ne bismo izgubili.
Ugovor imate do studenoga. Što dalje?
- Stari treneri kažu da kofere uvijek moraš imati spremne.
Dugo Kosovo nema pobjedu.
- Kad sam ih preuzeo u četiri utakmice imali su tri boda, a igrali su s Andorom i Bjelorusijom. Znao sam da je plasman na Euro nemoguća misija. Hajde da dobiješ Švicarsku, možda... Igrali smo 2:2 s njima, dali gol u zadnjoj minuti, mislio sam da će se srušiti stadion. To je emocija koju sam doživio jedino kad je Grega Židan zabio za Dinamo 1991. protiv Crvene zvezde za pobjedu 3:2. Ja sam bio rezerva iza gola, nisam ga mogao uhvatiti jer je toliko brzo trčao prema navijačima. To je slična emocija.
Kako bi izgledala najbolja momčad Kosova kad bi svi Kosovari igrali za nju? Jeste li kad stavili to na papir?
- Jesmo. Bila bi strašna. Shaqiri, Xhaka, 5-6 igrača koji igraju za Albaniju, primjerice oba golmana Albanije su s Kosova. Nevjerojatna bi bila reprezentacija za državu s dva milijuna ljudi. Veliki imaju talent. Vrlo su eksplozivni, energični, posjeduju puno fizičkih predispozicija, ali svatko ima svoju putovnicu i igraju za razne reprezentacije. Kad bih skupilo jedanaest najboljih, teško bi i Hrvatska prošla.
Kakve su vam trenerske ambicije?
- Kao izbornik slovenske U-21 reprezentacije pobijedio sam tadašnje svjetske prvake Srbe u kvalifikacijama te bio drugi u skupini. Igrao sam s Francuzima 1:1 i 2:2, s Englezima 2:2, dobio Švicarsku na njezinom terenu te uzeo bod u Portugalu. No, nas Slovence nitko ne šljivi. Perspektiva jednog slovenskog trenera jer vrlo teška.
Jedino Matjaž Kek u Sloveniji prolazi?
- Kako izgleda, jedino on.
Slovenija također sad ima šanse plasirati se na Euro.
- Slovenija ima fantastičnu skupinu u kojoj su Danci favoriti, a nisu to dokazali. Ostaje još nekoliko odlučujućih utakmica.
Vratili smo se na Vatrene. Ako Luku Modrića stavimo na stranu, tko vam se sviđa od igrača?
- Ma meni se najviše sviđa vaš karakter. Kad je najteže, vi uvijek pobjeđujete.
Ne baš uvijek...
- Koliko ja znam uvijek.
Izgubili smo finale Lige nacija, primjerice, od Španjolske.
- Dobro, to je finale, ali do finala sve što trebate dobiti - dobijete. Recimo, trebali ste svladati u kvalifikacijama za Katar Slovačku u Slovačkoj te potom nas u Splitu. I dobili ste. Kad je najteže, uvijek pobjeđujete. Druga je stvar finale Svjetskog prvenstva ili Lige nacija, to su najviše razine i tu su suparnici izuzetno jaki pa u takvim utakmicama nitko ne može jamčiti da će biti uspješan.
Ostao je kod nas žal za trofejom.
- E pa zato što vam je žao i jeste tako visoko. Vama je uvijek žao kad izgubite, nema veze s kim igrali.
Sljedeće godine je Euro, a mi već gledamo kako postati prvaci. Što mislite o tome?
- Baš to je pomoglo Zlatku Daliću, taj mentalitet i okruženje kako bi izvukao maksimum iz igrača. Kad biste bili zadovoljni s osminom finala, nikad ne biste došli do finala.
