Dinamo je u igri za naslov uglavnom zbog Rijekinih propuštenih meč-lopti, ali malotko u Maksimiru nakon poraza u derbiju u konačno slavlje iskreno vjeruje. Kao, sport je to, nogomet je u pitanju, sve je moguće, ništa više od toga. No jasno je svima da je pehar prvaka daleko, jako daleko, da bi se stvarno puno čuda moralo dogoditi, puno toga poklopiti da Maksimir opet slavi.
Što se ono kaže, vrč ide na vodu dok se ne razbije, e, pa Dinamov je vrč ozbiljno napukao. Splet loših poteza, krivih koraka, nešto peha i - Modri su tu gdje jesu. Dojam je, prije svega, da su u Maksimiru bili previše opijeni sigurnošću da će Rijeka, eto, negdje kiksati, nasukati svoj brod, a da su oni toliko jaki da, jednostavno, ne mogu ne biti prvaci.
Vratili su Sammira, uvjereni da će baš on biti dovoljan da razoruža Kekovu vojsku, slali su iz Maksimira poruke da Rijeka ne mora graditi dodatnu tribinu jer joj neće trebati za Europu, najavljivali pojačanja koja će donijeti kompetitivnost u Ligi prvaka, hvalili se punom blagajnom i produljenjim ugovorima za više od 10 igrača. Što jest pohvalno, ali je, očito, skrenulo pažnju s onog glavnog: terena.
I taj ugovor Petevu na neviđeno, kao da nikome nije bilo ni na kraj pameti da može izgubiti naslov. Kao da će se sve samo posložiti na travnjaku, ta tko može zaustaviti Dinamove zvijezde?! Onda još i šlampavost s Benkovićevom ozljedom, peh sa Sigalijem, sve je to zajedno prije ili kasnije moralo dovesti do potopa.
Glava je još iznad vode, zahvaljujući Rijeci, ali Dinamo se pod hitno mora prestati baviti svime i svačime, već se samo usredotočiti na teren, pokušati podići momčad, izvući iz nje maksimum. Previše se pričalo i unaprijed slavilo bez pokrića!