Dugo smo ga “lomili” za intervju. Njegova je mantra uvijek bila, jedan u šest mjeseci je i više nego dosta. Prošlo je devet dugih mjeseci otkako Darijo Srna nije javno značajnije istupio. Nakupilo se puno toga ljeto prije, Euro, smrt oca, zaključenje reprezentativne karijere nakon 14 godina, a tijekom jeseni pojavio si i novi nemir.
Zvala ga je Barcelona, dolazili su njeni emisari na pregovore. Sa 34 godine doživjeti taj poziv već je potvrda kvaliteti karijere, no u 35. ljetu života teško je mijenjati njegove temelje. Puno tema naposljetku zaokruženo je i potpisom novog ugovora za Šahtar, u 36. godini nastavlja dva desetljeća dugu profesionalnu karijeru…
- Je l’ baš moramo intervju? - dočekao nas je na drugoj strani “žice” tipičan mu pokušaj nove odgode…
Nesalomljivost duha
Bio bi red, potpisali ste novi ugovor za Šahtar, dugo vas nema u medijima, a k tome, sve nas zanima i evolucija slučaja Barcelona…
- Nema nikakvog “slučaja” Barcelona i najradije o tome ne bih govorio. Bilo pa prošlo. Moja prošlost, sadašnjost i očito budućnost vezana je uz Šahtar. Moram biti iskren i kazati da je to srcu najdraži epilog. Vezao sam svoju karijeru na dugo i široko uz ovaj klub, eto već 15. godinu i osjećam se kao doma, u svakom smislu. Dobro, sada smo praktički u izbjeglištvu, živimo u Kijevu, igramo u Harkivu, nema nas na Donbas Areni, nema nas u našoj bazi, ali upravo aktualni uspjesi Šahtara pokazuju nesalomljivost klupskog duha…
Kad smo već kod toga, kakva je situacija s eventualnim povratkom u Donjeck?
- Ah, kakva, nema ništa novo. Tamo gdje politika odlučuje, gdje se nju čeka, svaka je prognoza teška i relativna. Zato se time nećemo ni zamarati. Naše je igrati i davati sve od sebe da Šahtar napreduje. Tri godine smo daleko od Donjecka, bez svog stadiona i poznate snažne podrške punih tribina. Imamo sreću što nam je vlasnik i predsjednik Rinat Ahmetov sjajan sposoban čovjek, koji silno voli klub i omogućuje nam da i u najtežim uvjetima funkcioniramo na maksimalnoj razini.
Dođe i 20 tisuća ljudi
Preselili ste u Harkiv?
- Prije svega kazao bih da je upravo naša nezavidna situacija u kontekstu udaljenosti od Donjecka i sjajnih uvjeta koje tamo imamo pridonijela i porastu simpatija prema klubu Šahtaru. Naši navijači su nam jako važni i zato je klub odlučio da će utakmice igrati u Harkivu, koji je bliži Donjecku, a govorimo o 320 kilometara udaljenosti. Skupi se 10-15 tisuća ljudi, na nekim utakmicama i po 20 tisuća. U Lvivu je bilo sve OK, ali kad su prazne tribine, onda je to prilično demotivirajuće za igru…
Kako god, ove ste sezone vratili naslov nakon dvije godine…?
- Polako, trebamo još tri boda da budemo sigurni…
Ne možete posijati 14 bodova prednosti 5 kola prije kraja. Da je Dynamo Kijev sposoban za to, ne bi ni došao do takvog zaostatka?
- Dobro, imamo veliku prednost, ali volim biti i formalno siguran pa da uzviknem: “Naslov je naš!” Imamo mi i finale Kupa s Dynamom, dakle nužno je biti maksimalno koncentriran, ne žuriti za osjećajima slavlja. Bit će vremena dati si oduška kad zaključimo sezonu!
Za Dan rada, kad vam je bio 35. rođendan, objavljen je produžetak vašeg ugovora. Kako ste to doživjeli?
- Kao potvrdu vjere kluba u moje sposobnosti da i u 36. godini igram na razinama koje ovom klubu trebaju i koje Šahtar zaslužuje. Najmanje sam to doživio, ako ste na to aludirali, kao rođendanski ili ikakav drugi poklon. Snaga mojeg odnosa s ovim klubom je maksimalna jer je među nama uvijek bio istinski respekt, u djelima, a ne riječima. Mogli smo mi kroz tolike godine postati nerazdvojni prijatelji, dubokih emotivnih odnosa, ali kad je nogomet u pitanju, onda je, dragi, ono što pokažeš na terenu jedino mjerilo. Nikad si ne bih dopustio da mi netko dade ugovor zbog minulih zasluga, nego isključivo zato ako vjeruje da mogu biti na onim razinama koje sam pokazivao sve do sada.
Fonseca je pun pogodak za klub
Očito je da vam vjeruju, poglavito što se Šahtar opet rezultatski digao. Sezona je…?
- Mogla je biti i bolja! OK, prvenstvo i kup su trofejne opcije koje ispunjavaju temeljne Šahtarove ambicije. Budemo li ih osvojili, to je u redu, ali nećemo od toga sada praviti senzaciju. Svake sezone krećemo s tom ambicijom, koja je prirodna veličini kluba. Ono što nismo uspjeli, to je plasman u Ligu prvaka, odnosno ispadanje u Euro Ligi od Celte Vigo…
Bilo je tu peha i kardinalnih sudačkih grešaka?
- Dobili smo gol u posljednjim sekundama i to nakon penala koji nije ni teoretski postojao, a kamoli da je dvojben. Očito nismo bili miljenici sreće da nam se poklope takve odluke, a naše nezadovoljstvo nismo krili ni prema UEFA-i. No, dobro, što je bilo bilo je, sada nam vjerojatni naslov donosi i direktan plasman u Ligu prvaka, što je najvažnije! Moram naglasiti da je klub pokazao da pripada elitnim razinama kontinentalnog nogometa, ne samo po rezultatima i kontinuitetu uspjeha unatoč velikim logističkim poteškoćama, nego i vrlo kvalitetnim prodajama igrača u europske velikane. S trenerom Paulom Fonsecom, kojem su tek 44 godine, dobili smo novi impuls. Mlad je, modernih pristupa radu, vrlo smiren i ambiciozan. Pun pogodak za Šahtar.
Dobro, sada kad je sve definirano potpisom novog ugovora, možete nam malo razbistriti svu tu priču oko FC Barcelone. Znate da je mnogima u Hrvatskoj ta priča zvučala kao marketing, u nizu sličnih storija prijelaznog roka koje su se kroz godine vezale uz vaše ime?
- Znam ja kako su te priče o interesu velikih klubova za mene doživljavale podcjenjivački kod nas. To valjda mora biti u Hrvatskoj, prvi ćemo sami sebe omalovažavati. Činjenica jest, a znaju je i u mom klubu, da sam u više navrata kroz proteklih 14 godina imao poziva iz tzv. velikih klubova. Znam da je mnogima u Hrvatskoj to teško prihvatiti kao promišljanje, jer postoje predrasude prema ukrajinskom nogometu, ali Šahtar je doista izrastao u veliki europski klub. Jako sam ponosan da sam u tome sudjelovao i dao svoj doprinos koliko god sam mogao. Dakle, želim reći da ostanak u Šahtaru nije bio redimenzioniranje, naprotiv. Ovdje sam postao jedan od tzv. senatora, odnosno u statusu sam koji nadilazi puki odnos igrač-klub-navijači. Oni su dio mene, ja sam dio njih, to je bit priče koji se više neće promijeniti. Jer se ne može promijeniti. Emocijama i srcu ne možeš naređivati.
Sa Šahtarom ću zauvijek ostati vezan
Lijepo, ali nećete nam sada kazati da biste ostali u Šahtaru da je financijski bitno skromnijih ponuda i dosega?
- Ja sam profesionalac i naravno da mi je važno zaraditi novac za ono vrijeme kada više neće biti igranja, ugovora i posljedičnih prihoda. No, tijekom svih ovih godina pitanje novca je postalo sporedno u kontekstu zajedničkih odluka o nastavcima suradnje. U prošlom vremenu mogao sam ići za veće novce u druge klubove…
No, ako je točno da ste imali ponudu Barcelone, dojam je da financijski nije bila tako isplativa da biste ušli u dvojben status kojeg na toj razini može imati jedan 35-36-godišnjak?
-Vidim da me stalno navodite na priču o Barceloni, pa da onda načelno skinemo to pitanje sa dnevnog reda…
Slušamo pozorno!
- Točno je da me katalonski klub zvao u svoje redove. Nisu to bili posredni pozivi, odnosno interesi, nego smo bili i u fazi pregovaranja. U tom kontekstu želim reći da su u Šahtaru sve o tome znali. Moj predsjednik je svih prošlih godina uvijek govorio da ako želim otići u jedan tako veliki klub, on će mi to uvijek omogućiti. Dijelom zbog svega što sam davao za Šahtar i djelom zato što kad te zovu velikani, onda to predstavlja i priznanje klubu. Dakle, odluka je bila na meni. Barcelona je imala svoju viziju naše suradnje, kao što sam ja imao svoju. Stvari se nisu poklopile, a u tom pogledu nije bio presudan novčani dio.
Nego što je presudilo?
- Kao što sam vam prije kazao, naposljetku su pobijedile emocije, odnosno odlučio sam srcem. Barcelona je velikan i sam njen interes doživio sam kao ogromno priznanje karijeri. No, sa 35 godina čovjek zna da mu se nogometno približava kraj aktivne karijere. Puno sam razmišljao i razgovarao sa suprugom i meni važnim ljudima. Za okvir najprestižnosti ukupne karijere to je moglo biti top, ali za okvir mojih životnih opredjeljenja najsnažnija i najiskrenija bila je priča Šahtar! Tu sam doma i kad se tako osjećate, onda u smiraj karijere ne tražite nešto kao posebno, da biste se sutra time hvalili u biografiji. U Šahtaru sam 15. godinu, ne znam koliko ću još igrati iako nazirem, ali sam uvjeren da ću s tim klubom ostati vezan i nakon što objesim kopačke o klin.
Produžili ste opet na godinu dana, financijski ste zadovoljni?
- Znao sam da ćete me to pitati, kao što vi vjerojatno već znate moj odgovor. Financijski sam bio zadovoljan u Šahtaru i prije i sada. Novac, ponavljam, nije presudan dio priče koja traje toliko vremena. Da jest, onda bi vjerojatno ta priča u nekom trenutku možda bila zaključena. Možda nije elegantno to izreći, ali bilo je vrlo isplativih ponuda iz Kine, Katara, SAD-a, da je brojka u ugovoru bila ključna. Svatko tko me poznaje zna kako sam emotivac, vežem se za sredinu i ljude. Šahtar, Donjeck, klupski ljudi i navijači, odnosi, sve je to usmjerilo moj život do točke da se ne mogu više zamisliti da odem…
Luka i Eduardo ‘u paketu’ za 40 milijuna
Je l’ vam žao da je otišao Eduardo?
- Žao mi je naravno što se i dalje ne družimo u istom klubu, ali sam sretan zbog njega jer mi kaže da se odlično osjeća i u novom klubu. Eduardo je puno dao za Šahtar, kao što je Šahtar bio maksimalan prema Eduardu. Svi su bili tužni kad je odlazio jer je ljudskim kvalitetama, ne samo igračkim, oduševio sve ljude u klubu. No, u nogometu je tako, promjene se događaju stalno, odlasci-dolasci, treba to samo prihvatiti.
Vi ste u Šahtaru obožavani. Sutra ćete, kako se već dade pročitati u ukrajinskom tisku, biti jedan od važnih klupskih operativaca. Možemo li u skoro vrijeme očekivati da bi neki novi Hrvat mogao k vama?
- Uvijek je otvorena mogućnost da Šahtar angažira hrvatske igrače. Neću ništa novo kazati ako ponovim da se kvaliteta Hrvata ovdje jako cijeni. Uostalom, da podsjetim, kad je bilo aktualno, prije 9-10 godina, moj gazda Rinat Ahmetov poslao je u Dinamo ponudu za Luku Modrića i Eduarda! Za njih je “u paketu” ponudio 40 milijuna eura, i to prije nego su otišli u Tottenham, odnosno Arsenal! Mislim da je više nego jasan pokazatelj da svaki mlad i vrlo kvalitetan igrač iz Hrvatske bio bi rado viđen u Šahtaru.
Malo ćemo inzistirati na prethodnom pitanju, jer smo aludirali i na opciju da u ljeto 2018. godine zaključite karijeru? Je li to objektivno vrijeme?
- Objektivno je razmišljati o tome da bi nakon ove sezone mogao biti kraj moje karijere. No, ne želim reći “da, odlučio sam da je tako”, nego ćemo dati vrijeme vremenu. Sve ovisi kako ću se osjećati za godinu dana, odnosno kako će me doživljavati trener i okruženje. Jedino što je 100% sigurno, to je da neću nikome biti na teretu, poglavito ne zbog minulih zasluga ili nečeg drugog. Imamo sjajnog trenera, pravog frajera, koji točno zna što hoće i kako ostvariti u nogometu. Po njemu ću znati gdje ide ta priča. Osjetim li da više ne mogu pratiti ritam, odnosno da postajem balast, nitko mi neće trebati ništa kazati. Realno pak, mogu nazrijeti da ako ne idućeg ljeta, onda svakako u 2019. godini slijedi ta teška priča zaključenja karijere.
Realno, gledajući kako igrate, ne djelujete tako “star”…?
- Ha-ha, tko kaže da sam star. Godine nisu važne, bitno je kako se čovjek osjeća. Šalu na stranu, doista sam fizički na top razini. Strašno mi puno pomaže da se održavam na toj razini moj osobni trener Andrija Milutinović iz Beograda. Statistike pokazuju da ispunjavam sve kriterije. Dok je tako, ne razmišljam ni o čemu nego da na treningu i utakmici dajem maksimum, kao i u mlađim danima.
Majka i braća dobro se drže
Strast je još toliko snažna da ne presuđuju motivi “nomadskog života”?
- Nije lako kao kada sam bio mlađi, to je logično. Stalno si na putu, svaka tri dana letimo, nemamo svoju bazu, veliki su napori, ali mi smo profesionalci i nema kukanja. Život nogometaša je bajkovit jer radi ono što najviše voli i još je dobro plaćen za to. Kad pomislim kako je drugim ljudima koji se bore svakog mjeseca za egzistenciju, kako je onima koji su u ratnom području, kako bi se mogao kao nogometaš na bilo što žaliti…
Prošlo je već dosta od smrti vašeg oca. Kako danas gledate na “novi život”…?
- Svi smo mi obični smrtnici i iskusimo takve teške, ali u životu neizbježne traume. Odlazak mog oca ostavio je ogromnu prazninu u mojem životu, kao i kod svih u obitelji, više nikad neće biti isti kao i prije. To su prirodni procesi i kao obitelj se nosimo s njima kao i svi drugi ljudi u sličnim situacijama. Majka se dobro drži, braća također, svi smo stalno u kontaktu. Sa suprugom i djecom imam svoj štit. Oni me čine staloženim i mirnijim u prihvaćanju svih životnih stvarnosti.