Našli smo ga u Hercegovini gdje se odmara i uživa u navijačkom doživljaju Eura s daljinskim u ruci. No, Mario Stanić o nogometu promišlja na malo dublji način, stoga smo ga i "priveli" da svoje impresije podijeli za Jutarnji.
- Čudan osjećaj u kompletu, pandemija, stanje mentalnog pražnjenja, odnosno punjenje negativnostima. Euro je svakako dobro došao u jednu ruku, utekao si malo iz realnosti koja je depra i siva, anksiozna, u tu slatku i privlačnu nogometnu neizvjesnost, i ljubav i navijačku strast - otvaramo dossier.
- Nisam u startu bio za ovakav Euro, suludo mi je da repke putuju pet-šest tisuća kilometara u času kad bi trebao naći snagu nakon klupskih obveza, eksperimentiraš, putuje se u 11 država, "100" gradova, suluda je to ideja koja je valjda sad finiširana. Kao bivši igrač, smatram da to nije normalno, no ionako mislim da se previše čačka po nogometu. To je nešto što je otišlo u vrstu pandemije: VAR, sudačke odluke, sustavi natjecanja, Liga nacija, Konferencijska liga, golovi u gostima... Ponekad ako želiš učiniti nešto bolje, najbolje je ne dirati ništa.
Ipak je u svemu tome učinjen iskorak u odnosu na bivše turnire...
- Mislim da jest, s obzirom na okolnosti, s time da moramo imati reprezentativni odmak od klupskog nogometa. Ako pričamo o napretku, o izdanju i automatizmu, onda su Talijani napravili najveći iskorak. Četiri godine sam bio tamo i njihova filozofija je uvijek bila ista - ne primiti gol. Mislim da su konačno u posljednjih nekoliko godina napravili revoluciju, ekspanziju razmišljanja, i koliko je bilo bitno ne primiti, sada im je bitno ući u rizik i stvarati prilike. Talijanski je nogomet bio zarobljenik samoga sebe i sada je doživio renesansu. To je lijepo vidjeti. Koliko utjecaj na to imaju Gasperini, de Zerbi i Sarri, može se razgovarati, ali činjenica je ako se odluči tako igrati, da je to nešto što će uvjetovati i druge konzervativnije trenere da krenu u tom smjeru. Manciniju idu velike zasluge, mnogi ga osporavaju, mnogi mu traže razne stvari, ali najvažnije je da trener prihvaća situaciju, fleksibilan je, prilagodljiv i ulazi u rizik.
Često nismo realni
Moramo se nasloniti na Dalića: Mancini je imao priliku graditi sustav kroz niže razine, za razliku od Hrvatske koja se hrvala s najvećima u Ligi nacija, pritom prvenstveno pazeći na rezultat.
- Bilo mu je lakše u dvije stvari: igrači ne dolaze ispražnjeni, i tu je kvaka, oni dugo pretendiraju kao sila, ali sila koja je izgubila autoritet, i Mancini je počeo stvarati priču o velikanu koji se ponovno mora pronaći. Identitet, pa rezultat. Kada dugo nisi ništa osvojio, lakše je jer ima kredita, nego nakon SP-a gdje si igrao finale, a masa je gladna, masa ne traži način, niti je briga, masa želi da se to ponovno dogodi. A to je nerealno. Nerealno je očekivati da bez frke prođemo kvalifikacije, skupinu, osminu finala, to su želje, ali one nisu realne. I sada smo mi na novom putu da stvaramo identitet, da se ponovno stavimo u kontekst sile, a ujedno treba tražiti automatizme i kontinuitet kroz utakmice, i tu je Manciniju sigurno bilo lakše. Jer, kad ti igrači dođu, moraš ih osvježiti, posložiti, nacrtati neku ideju u kojem bi smjeru trebalo ići. A oni dolaze pod jasnim mehanizmima klupskih natjecanja gdje je sve brže, logičnije, jasnije. Treneri tada idu linijom manjeg otpora: neka nam otvore prostor i čim je manji rizik, sve izgleda kompaktnije. Ako izgubiš od Francuza, neće se stvarati medijski linč, ali ako izgubiš od Rumunjske ili Mađarske, onda se stvara problem.
I ja tamo mogu biti trener
Englezi su, pak, rezultat sustava postavljenog prije osam godina--
- Kad vidiš njihov roster, kad vidiš tko ne igra, onda ti, laički gledano, padne na pamet: da sam i ja tamo trener, to ne bi izgledalo loše. Kažem da je trener onoliko dobar koliko je dugačka i dobra momčad. Naravno da može napraviti puno štete, ali kad imaš kvalitetu i sigurnost, bez obzira koga god staviš može donijeti prevagu, to je veliki plus. U kontrapunktu si rob sustava. Jer kad ti provale sustav, nećeš moći reagirati. I sad gledaj, Engleska je gladna, već dugo posti, na razini reprezentacije ništa nije napravila. Velesila je, s najjačom i najbogatijom ligom, a reprezentacija im je ostala dužnik. I pokraj tog sustava koji imaju, mora se naglasiti da su generacijski zaokružili priču. Imaju izuzetno kvalitetne mlade igrače, tu mislim na psihofizičku sposobnost, koji strahovito dobro podnose ritam i tempo, a imaju i kvalitetu da stvore višak. A tko igra, ovisi o taktici. No, ljepota je ta da ti širina može priuštiti raznorazne sustave i raznorazne ideje i svi oni to mogu iznijeti.
Kako će se rasplesti finale...
- Puno se piše, puno je toga rečeno, ali na kraju to jesu floskule: jedna utakmica, 50-50, koju može odrediti bilo koji detalj, pogreška. Nogomet je igra pogrešaka, često je ključ natjerati suparnika na sve veći broj pogrešaka, da se ritmom i tempom stvara pritisak koji će izroditi pogrešku koju ćeš realizirati. Italija je u sustavnoj renesansi ljepša i draža, zanimljivija. Englezi se, pak, mogu pritajiti, nemaju problem nabiti loptu, preskakati igru, nisu opterećeni, neće tražiti build up iz peterca, dok drugi po svaku cijenu guraju tu vrstu nogometa. Vrlo interesantno...
IDEALNIH 11 MARIJA STANIĆA NA EURU (4-3-3)
Donnarumma (Italija) - Golman koji definitivno ima prostora za napredak, ali već pokazuje da će biti dostojna zamjena za Buffona. Ja sam slab na Gigija, ali Donnarumma je vratar koji me ugodno iznenadio i ugodno ga je gledati. Dobro se postavlja, kreće, brz je i reaktivan. Kad treba nabiti, nabije, kad treba dodati, doda, a i budimo realni - treba znati ući u "Gigijeve rukavice". Taj pritisak treba nositi, i to na poziciji koja je izuzetno anksiozna, a "mali" to radi odlično.
Walker (Engleska) - On je sve, on je i bek, i stoper, i krilo, on vidi i prepoznaje situacije na terenu fantastično. Bila je jedna situacija protiv Danaca kada je uzeo loptu s desne strane i otišao dijagonalno na lijevi korner. Nije je izgubio, štoviše oslobodio je prostor, sačuvao loptu i potom se vratio na svoju poziciju. Najvažnija stvar je inteligencija i hrabrost i drskost, da igrači ne robuju taktičkim normama. To je faktor iznenađenja. A to je Kyle Walker.
Bonucci (Italija) - Bez obzira na fizičku spremu, govor tijela i godine, oni jako dobro drže liniju, pomiču se, zatvaraju, prekidaju, nevjerojatno kvalitetno i racionalno čitaju igru i ne gube kontrolu. Kada govorim o Bonucciju, pričam i o Chielliniju i obratno. Talijanska reprezentacija dugo njeguje i baštini svoju defenzivnu čvrstinu, ali u ovim godinama i mijenjanjem stila njih dvojica nisu izgubili na kvaliteti. Štoviše, učvrstili su vjeru linijama ispred njih.
Chiellini (Italija) - A ti novi klinci među "azzurrima" ne bi bili toliko kvalitetni da nemaju potporu njih dvojice na terenu. Jedno je potpora trenera, jer ona nakon pet minuta utakmice prestaje. Onda priču preuzimaju jaki igrači. Poput Giorgia. On je ujedno ruka pomoćnica klincima i igračima oko sebe. Ja sam personality, kvaliteta, razumijevanje - to svojom igrom i stavom poručuje suparnicima i suigračima, a bez toga bi klinci "odlutali".
Spinazzola (Italija) - Stavljam ga lijevo, no moram jer je on najveće talijansko iznenađenje, a vjerojatno i najveće iznenađenje Eura. Igrač koji je i veliki hendikep za Italiju s obzirom na to da ga nema u današnjem finalu. Nevjerojatno kakva lakoća i tajming, kako zatvara prostor i kako se ubacuje prema naprijed, duplira, kreira kaos. Baš je oduševio, i to je Manciniju veliki, možda i najveći problem uoči finala s Engleskom.
Modrić (Hrvatska) - Ne mogu vezu zamisliti bez njega. Bez obzira na to što nismo otišli dalje, njegova je kvaliteta takva da je suvišno o njoj uopće i govoriti. Ubrzavanje igre, promjene težišta, situacije koje mijenja na najbolji način za svoju, a na najgori način za suparničku momčad. Sposobnost da mijenja odluku u milisekundi, to se rijetko rađa. Sretnici smo da tome svjedočimo, a ujedno svjedočimo i "anomaliji" da toliko dugo traje.
De Bruyne (Belgija) - O.K., Belgija nije prošla daleko, a on nije igrao u kontinuitetu, ali igrao je sa slomljenom jagodičnom kosti. De Bruyne je sinonim inteligencije, kvalitete, reakcije, kreacije. Ne znam, ali da me pitaš koga uzeti, uzeo bih ga, kao i Kantea, ali on nije potvrdio sebe rezultatom, pa je teško. A i za slaganje 11 najboljih dosta će ovisiti o finalu. No, Kevin - čim uđe, osjetiš kako igra u hipu napreduje, a igrači se čine bolji. To je i Lukina kvaliteta, to je on, to su ti igrači.
Pedri (Španjolska) - Meni čak niti nije iznenađenje. Pratio sam Barcelonu pod Koemanom, dečko igra neshvatljivo iskusno i kvalitetno, neshvatljivo dobro s obzirom na godine. Njegov omjer godina i kvalitete za mene je čudesan. On je preslikao svoj status iz Barcelone. Nije slučajno ušao u prvih 11 Barce i vidi se njegova adaptacija, bez imalo manjka samopouzdanja nameće se kao jedan od glavnih igrača. Međulinijsko djelovanje kad je lopta zagušena, promjena kad je težište na jednoj strani... Takva lakoća je nevjerojatna. A, ono, klinac... On je jegulja.
Sterling (Engleska) - Rastao je na samopouzdanju i kad je slomio neke upitnike po pitanju engleske reprezentacije i vlastitog statusa koji ga je opterećivao. Promašio je zicer s pet metara u LP-u, prazan gol, i takve situacije ostavljaju traume. Ušao je u Euro s kredom Southgatea, a iako nije bio siguran, ni javnost u njega, ni on u samoga sebe, taj gol protiv nas ga je oslobodio. Od toga nadalje vodio je Engleze prema finalu Eura.
Schick (Češka) - Golgeteri su platili najveću cijenu "modernog nogometa" jer se golovi najviše zabijaju iz poluprilika. Ako golman više teži igri u "modernom nogometu" od napadača, onda to postaje jasno. Ali, ja golgetere volim. I Schick je jedan od njih. Stavio bih ga prije Harryja Kanea, kojeg jako cijenim i koji Engleskoj daje važnu komponentu, ali teže je bilo Schicku zabiti pet komada - a samo jedan iz penala - i tegliti Čehe do četvrtfinala. Brojke moraš poštovati.
Insigne (Italija) - Chiesu obožavam, igrao sam mu s tatom, on je isti otac, slika i prilika. Toliko malo vremena i prostora i sposoban je sam sebi kreirati priliku. Iako je Chiesa prelomio dvije utakmice majstorijama i ne bi bio nezasluženo tu, Lorenzo je starter od početka i u kontinuitetu je dao više momčadi. Otpočetka je na visokoj razini i dao je Italiji ključni ton da ostvari svoje visoke ambicije. Polomio se, nudio se, bio je opasan, fokusiran, prisutan, neugodan.