Brončana generacija, skovana u nezaboravnoj desetoj večeri lipnja 1998. godine, najbolja je nogometna momčad koju je Hrvatska ikada imala. To nije stav jednog izbornika, nostalgičara prošlosti, samodopadni izraz igrača, to je činjenica legitimirana trećim mjestom na SP-u.
Dok god se to činjenično stanje ne promijeni, a nadajmo se da hoće čim prije, svako umanjivanje tog dosega je neopravdano redizajniranje povijesnih stvarnosti. Različiti su razlozi zbog kojih netko osjeti potrebu minimalizirati jedino odličje Hrvatske u njenoj povijesti, zajedničko im je da nemaju osnova. Pa čak ni u današnjem pristupu veličanja subjektivnih dojmova u vrednovanju naspram zakonu činjenica (rezultata).
Naime, i Hrvatska iz 1990-ih godina živjela je svjetla pozornice uz iste prateće dojmove inozemne struke i kritike. Gdje god i više. Kao i prošlih tjedana i mjeseci Vatrena je vrsta bila tretirana simbolom talentiranosti, impresivne fizičke moći i naglašene patriotske emocije.
Možda se toga ne sjećaju oni koji su bili mladi, vjerojatno je teško prepoznaju oni koji su te slavne godine i mjesece živjeli nogometno površno, neki su vremenom ostarjeli pa su im izblijedjele emocije, a ima i onih koji ne žele prihvatiti ondašnju stvarnost iz nekih osobnih razloga i frustracija. Dakako da ne treba podcijeniti broj onih koji ne razumiju nogometne odnose i njegove procese…
Krenimo od kraja, prekrasne večeri na Parku prinčeva. Hrvatska je tamo pobijedila reprezentaciju koja je, po općem stavu struke i kritike, igrala najljepši (što god to značilo) nogomet na prvenstvu. Nizozemska, dvostruki viceprvak svijeta, domovina totalnog nogometa, europskih klupskih, ali reprezentativnih prvaka, puno je polagala u Kluivertovu, Davidsovu, Seedorfovu škvadru.
No, iako je imala niz odličnih prilika, Nizozemska je izgubila od Hrvatske. Ključni su bili homogenost Vatrenih, koji su se brže oporavili od dramatičnog poraza u polufinalu s Francuzima, nego su to Nizozemci s Brazilom (poraz na jedanaesterce) te dva faktora. Jedan se zvao Dražen Ladić, drugi Davor Šuker. Prvi je briljantnim obranama zaustavljao suparnike dok je drugi šestim pogotkom donio pobjedu momčadi, a sebi naslov najboljeg strijelca Mundijala. U tome je zapravo bila simbolika tog turnira Vatrenih, simbolika te sjajne generacije, do danas natjecateljski nedodirljive u kontekstu kasnijih turnira.
Kako danas razmišljaju akteri dana ponosa i slave od prije točno18 godina? Koja je bila formula uspjeha, kako su se Vatreni dokopali te veličanstvene bronce i ušli u povijest? Prvo se, jasno, o tome pita tadašnji izbornik Miroslav Ćiro Blažević koji je nakon tog SP-a u Francuskoj dobio nadimak “trener svih trenera”.
- Imao sam na tom SP-u zaista izvanrednu momčad. Također, znao sam izvanredno reagirati svaki put kad je to bilo potrebno. To je bila formula uspjeha, kratko i jasno - kazao je Blažević.
Ipak, bio je to “uspjeh svih uspjeha”, malo je prekratko viđenje slavnog izbornika, zar ne? No, ubrzo se Ćiro otvorio, kako on već zna. Iako je prije neki dan kazao da više neće reći ni riječi o sadašnjem hrvatskom izborniku, vrag mu nije dao mira.
- Da, znao sam uvijek izvanredno reagirati, za razliku od vašeg Čačića! Ma, ne dira me ništa što je rekao o meni, ali ne znam što mu je. Jedan dan sjedne do mene i kaže: “Šefe, ja sam bolji trener od vas!” Kažem ja njemu: “Pa jesi u p. m.!” Je l’ on prolupo, što mu je?
Obiteljski ambijent
Pokušali smo se vratiti na 1998. godinu, ali Blažević se vratio još dvije godine iza, na 1996. godinu i Europsko prvenstvo u Engleskoj.
- Ja sam se prije 20 godina vratio kao peti u Europi, a narod me htio linčovati. Čačić se vratio kao osamnaesti, a raja viče: “Ne damo Čačića!” Što vi novinari možete napraviti, svaka vam čast. I njemu isto... Ma, želim mu sve najbolje.
Nije se dao Ćiro, bio je dosta emotivan u svom izlaganju, podigao je glas:
- Mi smo te 1998. mogli biti prvaci svijeta da nismo imali izbornika za ku..c! Sad smo trebali biti prvaci Europe, najvažniji je izbornik, to nikako da shvate oni koji odlučuju.
Kako sada to? Pa ostvarili ste povijesni rezultat, a sada govorite da smo trebali biti prvaci svijeta, da niste bili pravi?
- Stvorio sam tada te 1998. godine jedan obiteljski ambijent, ravnalo smo se po onoj “’jedan za sve, svi za jednoga”. To je najveće umijeće koje priželjkuje svaki izbornik. Naravno, odlučio sam se za koncepciju koja je igračima najviše odgovarala, to smo gurali. Nije bilo nikakvog slučaja, nikakve slučajnosti...
Onda je nastavio....
- Sad ću vam otkriti jednu veliku tajnu! Ali ne skroz, to ću drugom prilikom. Dakle, Hrvatska bi bila prvak svijeta da ja nisam pogriješio protiv Francuske u polufinalu! Napravio sam na kraju fatalnu grešku...
Sve se potrefilo
Pokušali smo otkriti koju, nagovoriti ga da kaže što je napravio loše, gdje se ogledala ta fatalna greška. Nije se dao...
- Jednom ću to kazati javnosti, svima vama skupa. Još nije sazrelo vrijeme. Ta značajna povijesna stvar još ne bi trebala biti u javnosti. Nije Boban ništa pogriješio, ja sam. Ta greška nas je koštala naslova prvaka svijeta. Uskoro ću se zbog toga ispričati hrvatskoj javnosti!