Nisam zagovornik takvog natjecanja. Bolje da gostujem u Nišu nego u Širokom Brijegu, kazat će ovih dana Partizanov predsjednik Milorad Vučelić na pitanje o formiranju regionalne lige. Njegov refleks folklornog patriotizma zapravo ne čudi, to obredno cjelivanje nacionalne zastave i diskretno titranje hardcore navijačima u opisu je radnog mjesta predsjednika svake veće nogometne institucije “na ovim prostorima”, ali zato ugodno iznenađuju komentari čitatelja ispod teksta na portalu koji je objavio izjavu (B92).
“Naravno da ti je draži Niš, jer u Širokom ne možeš zatvoriti utakmicu”, primjećuje izvjesni cinik. “Ako si ti protiv, onda sam ja automatski za”, kaže drugi čitatelj, očito fan dužnosnika koji je devedesetih slovio za Miloševićeva satelita i huškača. Nakon godina sistemskog protežiranja beogradskih “blizanaca” u srpskom prvenstvu, trećem čitatelju snažnija liga uopće ne bi bila mrska, ali ga zbunjuje zašto u prvi plan odjednom iskaču Makedonci “kao da je ovdje riječ o natjecanju u prženju ajvara”.
U zbroju kritična masa komentara na koncu je ispala ili naklonjena ili barem neutralna prema takvom natjecanju, neki urbaniji svijet s podsmijehom odbacuje aluzije o perfidnoj političkoj igri i vraćanju Jugoslavije na mala vrata, što nudi bitno drukčiju perspektivu od one koju su požurili oslikati ultrasi od Splita do Beograda, od Zagreba do Sarajeva, odbijajući a priori bilo kakav razgovor na temu “obnove nekakve ex-yu lige”.
Premda i dalje budi asocijacije na “kuhinju na Terazijama”, na utakmice visokog rizika i šovinistička orgijanja, regionalna liga u ovakvom ili onakvom obliku, prije ili kasnije, čini se neizbježnom i zapravo bi trebala biti dobra vijest za one rijetke preostale ambiciozne hrvatske klubove. Alternativa više nije Liga prvaka, ona postaje zatvoreno džetsetersko odredište, alternativa je nacionalna liga, u pravilu lišena neizvjesnosti čak i u komprimiranom formatu sa 10 klubova, sve oskudnija kvalitetom i tragično slabo gledana. Na šest utakmica prošlog kola skupilo se jedva 5500 gledatelja. Šampionski raspoložena Rijeka privukla je na Splitove tribine jedva 400 ljudi, Hajduk se nije pokazao osobitim magnetom za vinkovačku publiku (manje od 2000 gledatelja), a zagrebački incestuozni derbi u kojem braco godinama nemilosrdno siluje sestricu odavno je na glasu kao šlager samo za kibicere s jakim želucem.
Ne kažem da bi regionalna liga izazvala navijački stampedo, ali za početak definitivno bi bila kompetitivnija jer bi podrazumijevala naramak vrućih gostovanja, a možda bi i ulog u vidu trofeja i bogatog nagradnog fonda natjerao čelnike klubova da formiraju momčadi na duge pruge, da se ponašaju kao “old school” predsjednici, a ne da funkcioniraju kao trgovci talentiranom djecom i brokeri opsjednuti milijunskim transakcijama.
Ako je točna informacija da je grubim nacrtima Čeferina već alocirano 20 milijuna eura za sudionike i da je Uefa spremna podboltati projekt i nagradnim milijunima, Dinamo, Rijeka, Hajduk i Osijek ne mogu se zabuniti ako se naglavce bace u ovu priču. Za velike europske domete nisu, a nacionalni tor postao im je preuzak. Regionalna liga mogla bi biti natjecanje po mjeri koje će zaintrigirati publiku. Ako se pokaže promašenom, uvijek mogu podići sidro...