U jednom času gotovo nam je izletjelo “Da nam se vratiti u Albaniju”. Jer ovdje u Finskoj, izgleda, avionske letove otkazuju kao naši klubovi trenerima, hladno i iza leđa, kao da je to najnormalnija stvar.
Umjesto zrakoplovom od Helsinkija, pola sata morali smo putovati prvo kombijem, pa presjesti u autobus, i tako dva sata to Tamperea. Nitko u zračnoj luci nije mogao, vjerojatno ni želio objasniti zašto, a kako nas je na “gateu 20b”, gdje smo se trebali ukrcati bilo samo sedmero, među njima i reporterski dvojac Jutarnjeg lista i Sportskih novosti, slutimo da su nam prešutno poručili: “Tko vas šljivi, nema vas dovoljno da se bi let isplatio.” I da su nam barem to znali jednostavno objasniti, nego tolike zavrzlame. Finci također, čini se, više misle na lovu nego na putnike i njihove obveze. Nema veze jesmo li što zakasnili. Kako li će biti na povratku u ponedjeljak?
Za to vrijeme pojeli smo sendvič i popili pivo, svako po 75 kuna, i malo-pomalo došli do Tamperea.
Taj grad sa 223 tisuće stanovnika, koji s regijom ima i 400.000, dočekao nas se sunčan i vjetrovit, za nogometaš na terenu zapravo ugodan, za gledatelja daleko manje. Ovdje ljeti dan počinje prije četiri ujutro, a završava nakon 23 sata, srećom još nije prebacilo na polarnu noć.
Negda su Tampere zvali Manchesterom Finske, zbog jake industrije, ali trenutačno trpi krizu i sa čak 20 posto nezaposlenog radno sposobnog stanovništva naizgled nam poručuje - ovdje ste kao doma! Hm, da nam je samo njihova socijalna pomoć!