Zlatka Zahoviča mnogo toga povezuje s Hrvatskom, ali i Dinamom. Bio je (veliki) igrač, reprezentativac, koji se sudarao s nama, potom se i u dužnosničkom odijelu sudarao s hrvatskim klubovima, dovodio je hrvatske trenere, imao je silnu želju dovesti na Ljudski vrt Andreja Kramarića, odnosno nekog igrača Dinama, ali na kraju nije uspio. Izazivao je pritom i laude, i kontroverze. U predvečerje početka kvalifikacija i dvoboja Slovenije i Hrvatske na Stožicama, idealan je sugovornik...
Prije svega, vratimo se malo do ovog čudesnog četvrtka...
- Jest, bilo je iznenađenje, ali iskreno, kako je utakmica odmicala, počeo sam shvaćati da je to Dinamova večer. Jer, poslije 2-0, sve je visilo u zraku, a trijumf je postajao sve bliži. I Dinamo ga je zaslužio - počet će danas, kako kaže, obični konzument nogometa, bez trenutnog portfelja.
- Ali pratim sve, unutra sam, pa cijeli sam život u nogometu. Evo, mogu vam kazati i da sam u 1.30 nakon utakmice dobio poruku i fotografiju iz plave svlačionice. Od koga? Ha, neka to ostane tajna...
Dinamova senzacija, ipak, nije mu tajna?
- Dinamo ima odlične i duboke temelje ovog uspjeha. Kada bismo gledali površno, kazali bismo da je to nemoguća senzacija. No, kada gledate u dubinu, shvatite da to nije tako. Svi mi, koji smo blizu i koji pratimo, svjesni smo da je put bio stvaran da do ovoga dođe.
Mislite li ovdje (i) na braću Mamić, čije su presude i odlasci prethodili čudu?
- Želim govoriti o nogometu i sportu, ako mi dopustite. Dinamo je godinama izrastao u najorganiziraniji klub na ovim prostorima, na kojima nema utrška od TV prava ili sponzora. I u takvim okolnostima, Dinamo je napravio vrhunsku nogometnu priču. I tu je za mene točka. Moja osobna iskustva s braćom Mamić su sjajna, ali ovdje bih govorio o sportskom segmentu, stvaranju i utakmici, koju je, dajte mi da ga pohvalim, fantastično vodio Damir Krznar. Vukao je sve poteze, uz zamjenu igrača, minuciozno i perfektno.
Može li Dinamo do polufinala?
- Protiv Villarreala su izgledi, 50-50. Sve je otvoreno, pogotovo jer raste samopouzdanje, Dinamo je prvu utakmicu odigrao malo sramežljivo, a onda je u uzvratu pokazao gard "Mi možemo, mi vjerujemo". I taj je psihološki moment bitan, jer sada, kad igrači Dinama izađu na teren, vjeruju da mogu, da su na istoj razini kao i Villarreal. Mislim da ovo nije kraj.
Ako se prebacimo na reprezentativni dio, u Hrvatskoj vlada dojam da je reprezentacija Slovenije personifikacija Matjaža Keka. Gledajući posljednje rezultate, jel‘ je Slovenija preslika njegova razmišljanja?
- Potpuno se slažem, Slovenija, znate, nema puno izbora, to je jedini put: čvrsto, borbeno, pragmatično. Analizirajući, dođete na isto: jako je mala baza, promjena generacija ne nosi toliku koncentraciju kvalitete kao kada je radi Hrvatska. Pomislili smo u nekim trenucima: ‘ajmo probati malo ofenzivnije, međutim, ne ide. I onda napraviš dva koraka unatrag, za jedan naprijed. Slovenija je sada na pravom putu, i bez obzira na to što u Ligi nacija nije igrala s velikim reprezentacijama, napravila je uspjeh. U Sloveniji se opet osjeća vjera.
Naglasak je na - Keka?
- Kada se Matjaž vratio, malo je zaboravio naš mentalitet; bio je u Rijeci i napravio velike uspjehe, igrao je s više nogometnih argumenata, i to je želio preslikati, ali shvatio je da ne ide, presložio je sve, vratio se osnovama, i sada smo ovdje, pred kvalifikacijama koje u Sloveniji bude nadu. Prve su utakmice za favorite jako teške. I to Slovenija može iskoristiti.
Pa ipak, dojam je da je Hrvatska prvi favorit, a da biste vi, Rusija i Slovačka trebali igrati "triangl-turnir" za drugo mjesto?
- Mislim da je to tako, ali nogomet priča čudne priče. Bez publike, covida, pretrpanog rasporeda, možda lošijeg terena... sve to vidim kao slovensku mogućnost.
Osjećam, optimist ste?
- Optimist sam, normalno. Imamo svjetsku klasu Oblaka, visoku europsku Iličiča, ali uspješna Slovenija je Slovenija kao momčad. Dupliranje, fanatičnost, volja, želja. To je naš DNK. I kada pohvatamo taj DNK, onda smo opasni. Mislim da je vrijeme...
Kako onda prognozirate sudar na Stožicama?
- S iskustvom mogu reći kako bi utakmica trebala ići: dominacija Hrvatske, polukontra i kontra Slovenije, plus prekidi. Ali, kojim će putem ogled ići, ne znamo. Mi u Sloveniji stalno nešto minimaliziramo, ne znamo kazati kao vi - Idemo po pobjedu! A samo ako će igrači tako razmišljati, onda mogu i doći do pozitivnog rezultata. Hrvatska je favorit, Hrvatska ima veliku momčad, kontinuitet, silu da smisleno, mudro i bez krize, izvrši smjenu generacija, ne režući pritom korijene. Otišli su neki velikani, ali ne svi, što je jako bitno, da se i dalje zna hijerarhija. U suprotnom, možda bi nastala anarhija u svlačionici. I ne govorim vam to s figom u džepu, Hrvatsku jako poštujem, uostalom, to je jedina reprezentacija s ovih prostora s kojom imamo negativan skor.
Pa ipak - vjerujete?
- Da, apsolutno. Gledam i šire: imamo odlične ljude koji su u Uefi, konačno predsjednik je Slovenac, glavne ljude u sudačkoj organizaciji, izvan nogometa, dakle, Slovenija radi fantastično. A da bi njihovi rezultati bili "pika na i", nedostaju sportski rezultati. Tu je odgovornost sportskog dijela našeg Saveza, jer sve što sam kazao bez toga ništa ne vrijedi. Sada je sve na njima, ali uz Matjaža na klupi, vjerujem da ćemo ići u Katar.
Spomenuli ste Čeferina, s kojim se nekad i niste baš ljubili...?
- Dobro vas služi sjećanje. Istina, ali to je tada bilo na relaciji Maribor - Ljubljana, dakle ništa neočekivano, ili izvan okvira.
Kada pričamo o Hrvatskoj, a s obzirom na vašu igračku patinu, moramo se dotaknuti Modrića.
- Na pragu Dinama bio sam dvaput, i malo mi je sada i žao što nisam na kraju nikada zaigrao za takvog velikana. A zašto vam to govorim, upravo stoga što sam uoči jednog možebitnog dolaska u klub trebao zadužiti "desetku", koju je tada Luka nosio kao golobradi klinac. Rekao sam tada, on će za deset godina biti ponajbolji igrač Europe. I nisam fulao, iako je on napravio i malo više. Luka je igrač najviše klase, ali dopustite starom romantičaru da kaže kako su moji "idoli" bili Boban, Šuker, Prosinečki...