Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji bile su 12. natjecateljski ciklus otkako je samostalne Hrvatske.
Reprezentacija je do ovog izlučnog ciklusa devet puta bila uspješna, a jedina dva neuspjeha u kvalifikacijama vatrena vrsta upisala je za Euro 2000. odnosno za Mundijal 2010.
U deset kvalifikacijskih nastupa za Rusiju 2018. imali smo dva izbornika, Antu Čačića u prvih devet utakmica u skupini te Zlatka Dalića za desetu (Ukrajina) i doigravanje. Dva izbornika ukupno su koristili 26 igrača, od kojih su samo dvojica (polu)novaka pod Dalićevom palicom. Radi se o debitantu Nikoli Vlašiću te povratniku Anti Rebiću...
Od prve utakmice s Turcima u Zagrebu, prošle godine, reprezentacija je imala tri faze forme. Jesen su pod Antom Čačićem odradili vrlo dobro.
Osim remija s Turcima u Zagrebu (koji je zapravo bio čista dominacija Hrvatske s jako malo sreće), pobjede protiv Kosova, Finske i Islanda nagovješćivale su dobar hod kroz kvalifikacije. U proljeće je jako važna pobjeda nad Ukrajinom u Zagrebu trebala biti potvrdom tog puta, no od lipanjskog pada na Islandu, Hrvatska je ušla u negativnu formu i rezultate.
Dva poraza (Island, Turska), jedan remi (Finska) koštali su Čačića izborničkog stolca. Zlatko Dalić je s istim igračima odradio vrhunski dvije utakmice (Ukrajina i Grčka u Zagrebu) te doveo Vatrene na korak od Rusije.
Tri različite zone forme definirane su i različitim učincima igrača. Kontinuitet forme je iskazivao, primjerice, Domagoj Vida, koji se etablirao u nezamjenjivog člana postave. Uživao je toliko povjerenje da ga se čak u nuždi koristilo na desnom beku. Gdje je bio korektan. Vida je bio oslonac cijelo vrijeme.
Takav status možemo samo ‘ponoviti’ za Luku Modrića, uz bitnu razliku da je u najtežim trenucima kvalifikacija, ove jeseni, pružio seriju najboljih partija za Hrvatsku, održavajući je na životu glede Rusije.
Iskorak u učinku imao je Nikola Kalinić. Sazreli i sada već vrlo iskusni centarfor dao je nešto drugačiji stil igre reprezentaciji, koji nije vođen samo statistikom, nego je taktički u korist momčadi. Zaslužio je komplimente za svoj doprinos i vrijeme je da mu se pruži stabilniji status u prvoj postavi.
Najveći statusni iskorak dogodio se Andreju Kramariću. Igraču koji je ‘vječno’ bio nešto sporan, napokon su zasjale zvijezde i u reprezentaciji. Pogoci u Kijevu promijenili su njegovu poziciju. Drugačiji napadač od drugih, iako se nadamo da je sebičnost u posljednjim utakmicama bila samo žar želje za dokazivanjem.
U redu potvrda doprinosa svakako su Badelj i Mandžukić, dok je Brozović, često izvan pozicije na kojoj može pružiti najviše, zaslužio respekt jer je pokrivao rupe u korist momčadi. S promjenjivim statusom u klubu uspio je nadvladati sve dubioze i sada je ‘na svome’. Na obje adrese...
U ovim kvalifikacijama Hrvatska nije imala najbolje od dva vrlo važna i kvalitetna igrača. Ivan Perišić je odigrao skromniji ciklus, i samo na trenutke odavao kvalitetu koju ima. Možda je na to utjecala dvojba oko klupske budućnosti, ali definitivno se od njega treba očekivati više.
Isto vrijedi za Rakitića koji, doduše, ima dio pokrića jer je igrao na pogrešnom mjestu, gdje objektivno ne može ostaviti snažnijeg traga. Rakitić je s Ukrajinom i pogotovo Grčkom, u sredini terena, dao naslutiti ‘starog’ Raketu.
Neće po dobrom pamtiti ovaj ciklus ni Dejan Lovren. Imao je tešku godinu po svim pitanjima, no možda je zaključenjem ovog ciklusa zatvoren i krug tih nedaća. Lovren bi trebao biti ipak učinkovitiji u reprezentaciji nego je to bio prošlu godinu.
Naposljetku, iskorak smo očekivali od Matea Kovačića. Nije se dogodio, iz objektivnih (ozljeda, konkurencija... i subjektivnih (velike amplitude forme) razloga. Od iduće godine Kovačić mora prerasti u klasu Vatrenih i pripremati se za postmodrićevu eru.