Postoje vijesti za koje znaš da moraju doći, ali ipak te nekako iznenade. Znaš da su realne, da su logične, a opet te rastuže. Znaš i da je Ante Čačić bio u vihoru velike euforije kada je tvrdio kako će Srna zbog njega ostati kapetan Vatrenih... Sve to znaš, ali hvataš se za slamke.
Darijo Srna jedan je od kapetana koji će uvijek imati važno mjesto u povijesti Vatrenih. Od prvog dana kada je ušao u reprezentaciju punog je srca jurišao po toj desnoj strani. Dugo godina kao krilo koje je odlučivalo brojne utakmice, a onda i dugo godina kao moderni branič koji je uporno sijao paniku u suparničkom kaznenom prostoru. Otišao je u zadnji red, ali nije prestao centrirati, asistirati, zabijati iz dalje, posebno iz slobodnjaka. Nije prestao igrati sa srcem...
Nedavno smo svi zajedno svjedočili odluci Lea Messija - umornog od silnih osporavanja i prozivanja - da više neće igrati za Argentinu, premda mu je tek 29 godina. Hrvatski kapetan ima pet godina više. I njega smo u domovini zadnjih godina osporavali, tvrdili smo da je usporio, da u njemu više nema potrebne vatre, energije za vrhunske predstave. Prozivali smo ga i da je plaćenik koji igra za Mamića i Šukera, optuživali ga da je izdao Hajduk...
Stoga je Srnina poruka uoči Eura u Francuskoj bila mirno primljena u Hrvatskoj: Umorio sam se, a i vrijeme je za neke nove snage.
Uglavnom smo se složili da je tako najbolje za sve. I Srnu i Vatrene. Posljednjih godina život u Vatrenom dresu postao je previše stresan, često i neugodan. Prozivali smo te dečke s kapetanom Srnom na čelu za svaki poraz, prekidali smo im utakmice, praznili tribine, crtali grozna znakovlja na travnjaku, tražili da bojkotiraju Vatrene...
Sve je to bilo u našim glavama ostavljajući premalo prostora za istinsku radost i uživanje u nogometu. I tako bi i ostalo da se u Francuskoj nije dogodila renesansa. Ne rezultatska, jer ispali smo prerano, ali ispali smo uzdignuta čela, ponosni na ono što smo pokazali u četiri utakmice.
Kažu oni koji su dovoljno duboko unutra da nam se dogodila kemija, zajedništvo koje je nadjačalo sve probleme koji su zadnjih godina doslovno izjedali igrače. I da je kapetan Srna tu odigrao ključnu ulogu.
Nakon prve utakmice na Euru ostao je bez bez oca s kojim je bio posebno vezan, a način na koji ga je cijela reprezentacija podržala u tim teškim trenucima bio je toliko dojmljiv da su i oni koji uvijek nalaze nešto negativno ostali bez teksta. Baš je ta podrška rekla sve o veličini kapetana Srne...
Vjerojatno mu je i zato trebalo nešto više vremena da još jednom potvrdi svoju odluku, možda je zato poruka stigla preko Šahtarova portala, a ne preko Saveza, ili izravno od njega, što bi sigurno bilo primjerenije... Naravno da mu to nećemo zamjeriti.
Često znamo reći da pobjednici odlaze na vrhuncu. Nećemo ipak reći da je Srna otišao iz reprezentacije na vrhuncu, ali otišao je kao pobjednik. Kao kapetan kojeg ćemo zauvijek respektirati...