U središnjem dijelu Apenina smjestio se Frosinone. Grad od 46 tisuća stanovnika živio je nogometni san od 2013. do 2015. godine kada su se iz treće uspeli prvi put u Serie A. Ispali su već iduće sezone, ali vlasnici kluba imali su jasnu strategiju perspektive. Ušli su javno-privatno partnerstvo s Gradom te izgradili novi stadion.
Otvoren je prošlog tjedna i koštao je 20 milijuna eura. Ima engleski štih, 16.125 natkrivenih mjesta!
Italija, bolesna od nogometne strasti, nema odgovarajuću skrb o stadionima. Desetljećima su rekonstruirali svoje stare i gradili poneki novi objekt uglavnom čekajući organizaciju Eura ili Mundijala da bi iskamčili javni novac. Upravo je nesmiljeno rasipanje javnog novca pridonijelo da političari od 1990. godine nisu skupili hrabrosti izglasati Zakon o stadionima.
Ozlojeđeno društvo stopiralo bi entuzijazam svakog političara koji bi, u želji da se dodvori nogometnim masama, promicao zakon koji će olakšati gradnju novih stadiona smiješno jeftinim kreditima. Jedan od tereta tomu bio je primjer stadiona koji je u Torinu izgrađen za SP 1990. godine. Koštao je tada astronomskih 300-tinjak milijuna maraka i umjesto hedonističkog užitka za 70 tisuća gledatelja, postao je omraženi stadion gubitaš. Nikad popunjen, nekomforan (tribine daleko od igrališta i po 70-100 metara), otvoren tek 2-3 puta mjesečno, Delle Alpi je bez ičije suze skončao već 15 godina kasnije!
Juventus je, kao privatnik, kupio prava na zemljište za 99 godina, isplanirao kako će i što izgraditi i 2006. godine zatvorili su stadion. Prvo su ga srušili i potom dijelovi koristili u gradnji novog. Kad je 2011. godine niknuo prekrasni objekt za 42 tisuće ljudi, Juventus je počeo na njemu zarađivati veliki novac. Tribine su uvijek pune, atmosfera je sjajna, a uz Muzej, u okruženju su nikli zabavni park, klupski kampus s hotelom, upravnom zgradom. S novim prihodima Juve puno više i kvalitetnije kupuje pojačanja…
Mudre strategije
Dok drugi čekaju da im država i grad riješe probleme, nakon Juventusa i Sassuolo je “kupio” privatni stadion u Reggio Emilii i prilagodio ga svojim potrebama. Još spektakularniji je projekt ostvario Udinese. Stadion Friuli, financijski osvježen za SP 1990. godine, srušen je 2011. godine. Dok je čekao hoće li Italija dobiti Euro 2012. (kad i Hrvatska-Mađarska), vlasnik Udinesea Giampaolo Pozzo odlučio je da neće čekati državu. Od nje je tražio koncesiju na zemljište i potom osmislio kapital od 25 milijuna eura, kojim je niknula prekrasna (sponzoriranog imena) Dacia Arena. Udinese već bilježi pozitivne bilance i najavljuje uskoro da će financijski ojačani prihodima od stadiona kvalitetnije investirati na tržištu igrača…
To su primjeri mudre strategije. Što se, recimo, događa kada se klubovi prepuste aroganciji improvizacije? Uzet ćemo primjer AC Milana, kojeg je u četvrtak navečer Rijeka ogolila u njegovoj osrednjosti. Tko je gledao utakmicu vidio je kako momčad koja košta manje od 30 milijuna djeluje tek nešto manjom moći od one koja vrijedi više od 300 milijuna eura. Milan jest igrao bez nekoliko ljetošnjih pojačanja, ali to ne mijenja poraznu im činjenicu da im je i Rijeka u ne baš u svom najboljem izdanju, mogla uzeti bod(ove). Kako je moguće da poslije 230 milijuna eura u prijelaznom roku Milan drhti protiv HNL kluba? To je isto moguće kao kad reprezentativni branič od 42 milijuna eura ispadne smiješan s rezervnim (formalno) napadačem Rijeke. Stvar opet možemo podvesti pod forsiranje nogometne logike. Novi vlasnici kluba iz Kine zadužili su se kao nitko da bi od Berlusconija dobili većinski paket dionica. Očito je da su išli daleko iznad svojih mogućnosti i sada ih pritišće vrijeme, kamate na 300 milijuna eura kredita i silna potreba da rezultatima dobiju nužni zamah za rješavanje investicije. Čudan i obrnuti proces nogometnoj logici.
Financijska stabilnost
Dakako da je potres prijelaznog roka nametnuo euforiju i sada, umjesto velikih rezultata, Milanezi se suočavaju s mnoštvom dubioza. Niti igraju dobro, niti pobjeđuju, niti djeluju kao da imaju potencijal koji će se uskoro biti dostatan za utrku za naslov. Pitanje je hoće li moći i do Lige prvaka, što bi barem dijelom ojačalo financijske prihode i kredibilitet projekta. Upravo je zato nakon Rijeke objavljeno kako kineski vlasnici grozničavo traže partnere koji će, kako su rekli, “podijeliti rizik ulaganja u vlasništvo Milana”. U prijevodu, od “oživljavanja ere berlusconizma”, čitaj: trofeja, unutar tri mjeseca ušlo se u predvorje realnosti. Prvo treba osigurati financijsku stabilnost kluba.
Što znači arogancija improvizacije na drugi način sugerira i smjena Carla Ancelottija. U Bayernu su često moralizirali drugima kako se mora mudro investirati, strpljivo stvarati momčad i čekati rezultate. Kad su postali svjesni da oko njih malo tko ima tu dozu strpljenja, odmah su podlegli volji lidera svlačionice. Oni su protiv Ancelottija jer su shvatili da ih “strategijski i korektno priprema za smjenu generacija”. Tako je bio dogovorio s čelnicima Bayerna, ali su na kraju šefovi pokleknuli i prvi put nakon 26 godina smijenili trenera u rujnu. Znakovito, posljednji kojem su to učinili bio je Jupp Heynckes, koji je prije četiri godine postao autor najtrofejnije sezone u povijesti Bayerna…