Kod intoniranja himne opet je stisnuo lice, suze nije mogao sakriti. Znamo što mu se sve skupilo zadnjih dana, kroz što je prolazio. Ne znamo, pak, je li mu u tom trenutku kroz glavu prolazila misao kako bi to mogao biti zadnji put da stoji u tom stavu, s rukom na srcu. Ma, teško je bilo na to i pomisliti, ali, eto, stigao je kraj.
Darijo Srna 134. put nosio je najdraži dres, čak 68 puta s kapetanskom vrpcom oko ruke. I tih zadnjih 120 minuta odradio je onako kako zna. Ginuo je, borio se kao lav, izluđivao Cristiana Ronalda, onaj jedan vrhunski centaršut za Vidu... Šteta što je otišao u suzama, što se od "kockica" oprostio na ovaj tužan način.
Svašta je prošao, teško je sad i nabrojiti. Razočaranja, tuge, velike radosti. Sjajni golovi, ponos. Igrao je pod Ottom Barićem, Cicom Kranjčarom, Slavenom Bilićem, Igorom Štimcem, Nikom Kovačem i Antom Čačićem. Zabio je 22 gola, četvrti je strijelac u povijesti reprezentacije. Pamtimo onu Belgiju, Švedsku, Njemačku, Island...
Zapravo, bilo je puno važnih, teško je odabrati koji je najbitniji. Uvijek je bio tu kad smo ga trebali, bio je tu i kad ga mnogi nisu htjeli, tjerali ga u mirovinu. Bio je tu i kad se ratovalo u Donjecku, i kad se gubilo, i kad je bio ozlijeđen, i kad mu je umro otac. Zapravo, bila je to jedna era, Srnina era.
Nije najbolji igrač koji je igrao za Hrvatsku, ali je jedan onih koji su obilježili Vatrene. Simbol. I, možda nije, dok su krenule suze na himnu, mislio da je zadnja. Ali je igrao kao da je zadnja, kao, uostalom, i svaku dosad. Što dodati, nego "Hvala, Darijo". Vidimo se uskoro u nekoj drugoj ulozi.