Na olimpijskom turniru rukometaša svaka reprezentacija dosad mogla je imati 15 igrača. Od tih 15, 14 je moglo biti u sastavu, a 15. je ulazio smo u slučaju neke teške ozljede jednog od prvih 14. Događalo se jako često da se to i napravi, a svi tokovi današnjeg modernog sporta i rukometa dakako sugeriraju da je veći broj igrača jedino realno rješenje u silnim naporima kojima su izloženi igrači, od kojih sve u rukometu počinje.
MOO ima svoja pravila s ograničenim brojem sportaša i zato se rukometni turniri na OI ne povećavaju. Niti se povećava broj sudionika u momčadima, jer bi to bilo povećanja ukupnog troška i onako preskupog natjecanja, a onda bi i svi ostali zahtijevali isto, pa bi se digao i broj kapaciteta, što bi dodatno poskupjelo Igre.
Košarka je prva eksplodirala zbog toga, a ni drugi na sjede skrštenih ruku, pa je na tom planu za Igre u Parizu pomak napravio i rukomet. No, taj pomak kako stvari stoje neće donijeti nikakav bitni pomak za sport, a to je u suštini najbitnija stvar.
Činjenica da u Pariz može povesti 17 igrača, a ne 15 sigurno je neka vrsta olakšanja za izbornika Dagura Sigurdssona
Konkretno, IHF je u suradnji s MOO-om odlučio da poveća broj igrača u svakoj reprezentaciji za olimpijski turnir s 14+1 na 14+3. No, tu postoji ‘ali‘ i zato će to teško biti rješenje koje bi moglo pomoći rukometu. Naime, od spomenuta tri igrača svaki može ući u sastav, kao što je prije ulazio onaj jedan, ali kada se takva izmjena napravi, onda više nema povratka za igrača koji je izašao. Olimpijski turnir traje dva tjedna i na njemu se mogu dogoditi sitne ozljede zbog kojih netko ne može igrati, recimo, pet dana, ali bi se nakon toga mogao vratiti. No, taj povratak u tim novim pravilima neće biti moguć, pa tako bilo koju izmjenu da se napravi bit će konačna.
Od broja sportaša po misijama pojedine države ovisi hoće li spomenuta +3 igrača biti u olimpijskom selu s ostalima ili ne. Uglavnom, trenirat će moći s ostatkom momčadi.
Činjenica da u Pariz može povesti 17 igrača, a ne 15 sigurno je neka vrsta olakšanja za izbornika Dagura Sigurdssona, ali morat će i te kako voditi računa o univerzalnosti igrača da bi svakog mogućeg ako dođe do promjene lakše uvrstio u sastav. I posljednja stvar, za onu dvojicu koja nisu po starim pravilima trebala biti dio 14+1, odlazak na OI treba biti ostvarenje sna. No, u grupama nije jednostavno ni održati mir tako dug period, jer ne postoji igrač koji ne bi želio igrati, koji misli da ne može igrati, a takve situacije ponekad stvaraju nervozu koja nikako nije dobra. I zbog svega toga pred Dagurom Sigurdssonom, je težak odabir s kojim ćemo igračima krenuti put Pariza.
O puno stvari ovisi što će odlučiti Sigurdsson, a koliko god nam je bitan olimpijski turnir, bitno nam je i ono što dolazi nakon njega
Prva prilika da se osjeti kvaliteta igre, ali i ponašanja u skupini bit će turnir koji ćemo ovaj tjedan igrati u Norveškoj protiv ti protivnika koji također sudjeluju na Olimpijskim Igrama. Ono što je sigurno, ni mi, ni svi oni nećemo biti u punom naporu i opterećenju, jer ovo je ipak samo turnir bez nekog velikog rezultatskog značaja, ali turnir koji može biti izuzetno važan za budućnost i njeno planiranje.
Sada će krenuti nagađanja tko bi mogla biti ona trojica ‘+3‘, jer manje-više poznavajući način razmišljanja Sigurdssona po njemačkim i japanskim iskustvima stvari oko prvih 14 su poprilično jasne. No, ovo je novi moment i Sigurdsson će najbolje procijeniti što i kako. Teoretski, on u Pariz može povesti samo 14 igrača, a sve ostale ostaviti doma, pa i spomenutu trojicu koju će moratI prijaviti. Pariz nije beskrajno daleko da se u jednom danu ne bi moglo do njega. O puno stvari ovisi što će odlučiti Sigurdsson, a koliko god nam je bitan olimpijski turnir, bitno nam je i ono što dolazi nakon njega. A OI turnir će pokazati na kojem smo tragu i za budućnost.