Hrvatska je zemlja taekwondoa. S obzirom na to koliko su naši sportašice i sportaši u ovom sportu donijeli medalja, ovu rečenicu je i više nego lako braniti. Nema natjecanja u taekwondou s kojeg Hrvatska ne donosi pregršt medalja, a posljednji uspjeh je ostvario 23-godišnji Marko Golubić koji je na europskim kvalifikacijama za Olimpijske igre u Sofiji osvojio prvo mjesto i tako izborio još jednu hrvatsku kvotu za Pariz. Kažemo ‘kvotu‘, a ne da je već sigurno da će on ići na OI jer je u Hrvatskoj pravilo da se kvote popunjavaju neposredno prije roka za prijavu natjecatelja, ali bilo bi čudno da netko drugi ode u Pariz umjesto njega jer je on ipak i aktualni svjetski prvak.
- Psihički je bilo teško na ovim kvalifikacijama jer sam znao da je to bila zadnja šansa da izborim Olimpijske igre. No, pripreme sam odradio dobro, želio sam pokazati što mogu i na kraju je sve ispalo fantastično. Prva borba je bila najteža koju sam imao protiv Nizozemca Jelsena Van Jupena. On je došao neopterećen jer nije imao što izgubiti dok je na meni bio veći pritisak. Meni je prva borba uvijek najteža i teškom mukom sam je pobijedio. Nakon toga je sve išlo lakše i na kraju sam uspio doći do kvote za Pariz - rekao je Golubić u novom izdanju našeg Sportcasta.
Iako je doživio najveći uspjeh karijere, Golubić je nakon toga samo rekao ‘tek sada počinjem‘.
- Nikada nisam do kraja zadovoljan i uvijek hoću više - objasnio nam je tu rečenicu te se zatim prisjetio svojih početaka u taekwondou:
- Počeo sam trenirati 2007. u prvom razredu osnovne škole. Moja kuma je išla na trening taekwondoa na što sam ja pitao mamu mogu li ići s njom. Kad sam došao tamo i vidio atmosferu tamo, odmah mi se svidjelo i zavolio sam taj sport. Odmah sam krenuo s treninzima, na početku tri puta tjedno, a od srednje škole svaki dan i to dva treninga. Kasnije je to raslo na tri treninga dnevno, a sada sam na četiri. Potpuno sam posvećen taekwondou, samo se time bavim, a zahvaljujući stipendijama mogu se posvetiti samo tome. Može se živjeti od toga, ali da uvijek može bolje - može. Nisu to neki milijuni, ali može se voditi neki skromni život.
Golubić je do svih tih stipendija došao zahvaljujućim svojim uspjesima od kojih je najveći onaj sa Svjetskog prvenstva u Bakuu prošle godine. Prije toga je na tri uzastopna natjecanja, dva europska prvenstva i jedno svjetsko, zapeo u borbi za medalju.
- Imali smo pripreme kao iz pakla, svaki dan tri do četiri treninga s puno sparing partnera. Na to Svjetsko prvenstvo sam otišao neopterećen jer sam znao koliko vrijedim i da kad-tad ta medalja mora proći. Kada je opet došla borba za medalju nisam bio opterećen s prošlim natjecanjima i samo sam se želio ‘pošorati‘ i dati sve od sebe. Borio sam se protiv domaćeg borca, Eltaja Gafarova, bila je teška muka i uspio sam doći do pobjede. Nakon toga je bilo lakše, znao sam da mogu doći i do zlata. U finalu sam se borio protiv Stefana Takova iz Srbije od kojeg sam izgubio u borbi za medalju na prošlom SP-a. Kasnije sam ga pobijedio na jednom turniru pa sam sad imao stav da me neće nitko pobijediti pa da se i petorica bore protiv mene. Bila je intenzivna borba, pobijedio sam ga za jedan bod, isto kao i on mene prethodne godine u Meksiku. Kad sam vidio da na ekranu piše da sam ja pobjednik, to je bilo to.
Osjećaj nakon osvajanja svjetskog zlata neće nikada zaboraviti.
- Fenomenalan je to osjećaj, posebno kada znaš koliko si trenirao za taj uspjeh. Na kraju je to bila prepreka koju sam trebao prijeći u glavi. Nakon toga sam nastavio s dobrim rezultatima na ostalim natjecanjima poput Grand Prix turnirima.
Na Grand Prix turnirima, kao i na Olimpijskim igrama, Golubić se bori u kategoriji do 68 kilograma dok je na svjetskim i europskim prvenstvima u kategoriji do 74 kilograma. Nama običnim smrtnicima je uvijek zanimljivo čuti kako se skidaju kilogrami u kratkom vremenu.
- Prvih nekoliko kilograma skidaš prehranom, a posljednja dva-tri znojenjem ili u sauni ili na treningu u odijelu. Zadnjih dana prije vaganja bude malo muka, ali i to je dio sporta. To je najgori dio sporta i ne želim to nikome, ali nakon vaganja imamo dan ili dan i pol da vratiš snagu i budeš spreman za borbu. Nije lako jer oslabiš tih dana, ali meni ne predstavlja veliki problem jer se pokazalo da mogu skinuti kilograme, a da na dan borbe u top formi, top snazi.
U top snazi Golubić će biti u Parizu gdje će Hrvatska imati priliku povećati broj olimpijskih odličja. Trenutno ih taekwondo pet, a samo veslanje od ljetnih olimpijskih sportova ima više - njih sedam. Da je hrvatski taekwondo u svjetskom vrhu pokazuje i broj medalja osvojenih prošle godine na Svjetskom prvenstvu, Europskim igrama i Europskom U21 prvenstvu. Ukupno se Hrvatska s tih natjecanja vratila s 23 medalje - šest svjetskih, sedam europskih i deset s EP-a U21.
- Imamo dobar sustav, a od mladih kategorija pripremamo borce da se na natjecanja ne ide samo nastupiti nego da idemo tamo osvojiti medalje. Imamo dobar centar u Splitu gdje često idemo zajedno trenirati, dobra smo ekipa, podržavamo jedni druge i to nas sigurno gura naprijed. Uz taj sustav i odlične trenere moraju doći rezultati. Pokazali smo da smo sila u cijelom svijetu - zaključio je Golubić.
Koliko se Golubić odricao zbog treniranja taekwondoa; žali li za svim onim što njegovi vršnjaci koji nisu u vrhunskom sport imaju, a on nije; kako se osjećao nakon gubljenja medalja na tri uzastopna natjecanja; što trener Dejan Mesarov i on pripremaju za Pariz; koliko često uspije pratiti Dinamo čiji je veliki navijač? Odgovore na ova i druga pitanja saznajte u cijelom Sportcastu: