Jednom davno, predosjetivši da bi se predsjednički izbori mogli izroditi u ljutu parodiju demokracije, scenaristički tim “Simpsona” namontirao je za predizbornu govornicu Donalda Trumpa, a mogul i neodoljivi zavodnik u crtiću je birače šarmirao parolom “Ameriko, možeš postati moja bivša žena”.
Spomenute epizode čovjek se sjeti dok proučava reformu Svjetskog prvenstva koju je na izlazu iz prve godine predsjedničkog mandata u Fifi predstavio Gianni Infantino, reformu koja na prvi pogled također malo miriše na avanturizam jednog šarmera bez pokrića. Da Mattu Groeningu i društvu nije prošao ispod radara, animiranog Infantina sutra bismo gledali kako u kampanji maše svojim razdraganim glasačima iz Nove Kaledonije, Burme te Saint Kittsa i Nevisa. Govornicu bi pritom ukrasio prigodnim geslom, nešto na tragu “neka moje prezime bude moj program”. Jer skoro da je čarobno kako odrasli ljudi nekada znaju biti djetinjasti...
Ideja o završnici Svjetskog prvenstva sa 48 reprezentacija, kakvu ćemo prvi put gledati 2026. godine, u suštini je infantilna i luckasta igrarija novog predsjednika. Na svijetu je, naravno, puno i previše siromašnih, dakle onih koji bi ovoj tezi mogli oponirati argumentom da je Infantino hrabar vizionar, koji je “predivnu igru” odlučio učiniti globalnim fenomenom tako što će napokon s riječi prijeći na djela. Još prilikom predsjedničke inauguracije ovaj je 47-godišnji Švicarac, naime, svakoj zemlji obećao godišnju dotaciju vrijednu 5 milijuna dolara deklamirajući “Fifin novac je vaš novac”.
Proširenjem SP-a on sada širi granice financijske slobode, mnogi će papirnati autsajder njegovom zaslugom u budućnosti dobiti priliku da se ugura na globalnu smotru i zaradi astronomski novac. Nagradni fond bi do 2026. godine mogao biti dvostruko bogatiji nego danas, puno novca bi dalje logikom stvari moralo biti reinvestirano u “grassroots” projekte i gradnju infrastrukture u zemljama Trećeg svijeta, iako nas iskustva s korupcijom u Fifi upozoravaju da ne valja žuriti s hrabrim prognozama. Na cijelu paletu takvih usputnih benefita naglasak stavljaju Infantinovi celebrity simpatizeri poput Josea Mourinha. Jednom kada zdrobe 200 milijuna na pojačanja u prijelaznom roku i pospreme desetak sponzorskih milijuna u džep, sjete se da elitizam ubija nogomet.
Na finalnom turniru 2026. godine nema straha od elitizma, daleko je veća vjerojatnost da će nogometu presuditi dosada i gnjavaža s obiljem neatraktivnih ili čak nevažnih utakmica. Od ukupno 80 utakmica na “prednatjecanje” ćemo potrošiti njih 48, sve to samo kako bismo iz igre izgurali 16 reprezentacija i došli do kostura nokaut-završnice sa 32 momčadi. Znajući da prvi krug mogu preskočiti već s dva remija, male reprezentacije rado će pretvoriti svoje kaznene prostore u autobusna parkirališta i forsirati oportunizam na najjače. Sličnu formulu “obrana od armiranog betona plus kontranapad” u prvoj su fazi turnira prigrlili mnogi sudionici Eura 2016. na kojem su sudjelovale 24 reprezentacije. Razvodnjeni format omogućio je onda Portugalu da s tri remija prođe skupinu i kasnije otputuje sve do naslova.
Taktičko ubojstvo s predumišljajem nije jedina prijetnja završnici SP-a. Da sutra treba skrojiti popis sudionika SP-a prema novoj formuli, teoretski bismo mogli gledati i utakmicu Curacao vs. Tahiti. Ultimativna zabava za surfere, ruga se engleski tisak i podsjeća da je baš Tahiti 2013. godine predstavljao Oceaniju na Fifa Kupu konfederacija pa u tri utakmice progutao 24 pogotka. Ukratko, da je zaista htio globalno oplemeniti nogomet, Infantino bi se držao mudrosti “manje je više”.
Predsjednik je umjesto toga pokazao da želi biti političar koji već gleda prema sljedećem mandatu...