Neymar, Messi i Cristiano Ronaldo jedan do drugog. Koje obilje zajedničkih golova, kakvo bogatstvo Zlatnih lopti. I koliko ste ono rekli godina uvjetnog zatvora zbog utaje poreza?
Jedan blago pripiti Ricky Gervais ili diverzantski raspoloženi Seth MacFarlane u ulozi voditelja, te barem dva-tri masna ‘crnjaka’ s govornice, nedostajali su u ponedjeljak gala priredbi ‘The Best’ da se približi standardima Oscara. Ono kad bedak u smokingu ispucava sarkastične, neukusne ‘onelinere’ prema facama u publici, a slavno društvo u parteru guta knedle, preznojava se od neugode, želi ovoj dvorskoj ludi da umire od duge i neizlječive bolesti, ali svejedno ne mrda iz sjedalica. Taj koncept provjereno pali i privlači gledatelje pred televizore. Ako unaprijed znamo da će slavodobitnik orošenih očiju zagnjaviti milijunski auditorij onom konfekcijom “hvala mama, hvala tata, predan rad je jedini recept uspjeha, pratite me na Instagramu”, hajde barem da prethodno čujemo nešto zabavno, po mogućnosti zajedljivo, i da ne dođemo u napast prebaciti program.
Ništa od toga. Fifa je razvrgnula savezništvo s France Footballom, ‘isplatila’ mu njegov Ballon d’Or, kako bi stavila šapu na sve ostalo i onda režirala već iks puta viđeni party. Zgodno je ovaj puta bilo što je priča premještena u londonsko kazalište i što je društvo s balkona povremeno dovikivalo i pjevalo kao da je na utakmici. Impresivan je, naravno, bio i popis sudionika, jedna do druge dolje su se tiskale zvijezde sa svjetske A-liste. Mimo toga, priča bješe industrija, štancanje još jednog nastavka Ratova nogometnih zvijezda, da ne kažem baš lažnjak.
Da bi se ovakvim izborima na duge pruge udahnuo smisao, nužno će biti negdje hrabrije zaplivati protiv matice, možda i zabrljati s izborom. Kao one godine kada je Američka filmska akademija Oscarom za najbolji film nagradila ‘Kramer protiv Kramera’ pored žive ‘Apokalipse danas’, Fifina nagrada The Best dobit će na vjerodostojnosti kada beskrajno golgetersko nadmetanja Cristiana Ronalda i Lionela Messija zaključi dodjelom trofeja, recimo, Paulu Dybali jer je na originalan način redizajnirao trofejni Juventus i utvrdio njegov monopol u Serie A, ili Luki Modriću jer je sezonom života oplemenio Realovu nezapamćenu žetvu srebrnine, ili Harryju Kaneu jer cijelu godinu u kontinuitetu (osim, tradicionalno, u kolovozu) igra briljantan, jednostavan a ubitačan nogomet.
Dok skuplja hrabrost za takav iskorak, društvo u žiriju moglo bi se pozabaviti idealnom momčadi godine u koju su zalutala barem trojica ili četvorica igrača. Andres Iniesta iz Londona je otišao zblenut, “čime sam to zaslužio”, baš kao i Bonucci, Dani Alves ili Neymar.
Volju da razigra priču Fifa je pokazala na pogrešnom terenu, među nogometašicama. U najuži izbor za igračicu godine uvrstila je Deynu Castellanos, juniorku iz Venezuele koja igra na sveučilištu i nikad nije predstavljala svoju zemlju na velikom natjecanju u seniorskoj konkurenciji. Nikog nisu nasmijali, ali su zato Gianni Infantino i društvo dobili etiketu mizogine organizacije. “Nikad nisam čula za djevojku”, kaže američka reprezentativka Megan Rapinoe, “ali poruka ostatku svijeta je jasna - Fifu zapravo nije briga”.