Njihov je put, put za Rio, ona završna etapa, počeo početkom lipnja. Onog trenutka kada je izbornik Ivica Tucak odredio popis 19 igrača koji će kandidirati za olimpijsku kapicu Barakuda. Bili su to - vratari Pavić, Bijač i Marcelić; braniči Bušlje, Burić, Milaković, Buljubašić i Macan; centri Lončar, Pavlović i Krapić; te vanjski Joković, Šetka, Petković, Fatović, Muslim, Bukić, Sukno i Vukičević. Iako, ni to nije sve.
Na ovom popisu nije bilo još jednog na kojeg se itekako ozbiljno računalo, ali još nije imao odobrenje za prelazak iz Furije u Lijepu Našu. Dvadeseti je, dakle, Katalonac Garcia. To je bilo tih 20 od kojih se trećini trener uoči puta za Južnu Ameriku morao zahvaliti.
Ne zato jer nisu bilo dobro ili dovoljno dobri, ne stoga jer se netko nekome nije sviđao, već jednostavno zato jer je mjesta u vaterpolu samo za 13. Nema zamjena, nema ni pričuva na tribini za kakav nenadani i neželjeni slučaj.
Skepsa bez razloga
Kada je odabranih 13 odlazilo u Brazil, izbornik Tucak rekao je jednu zanimljivu:
- Ovo nije naših najboljih 13, već je ovo momčad koja nam najbolje koncepcijski odgovara, po našim zamislima.
Priznajte, nije uobičajena rečenica. Treneri, kada reprezentacije odlaze bilo na kakav turnir, prvenstvo ili uoči neke bitnije utakmice, uvijek napominju “ovo je naša najbolja”. Tucak je rekao nešto drugo.
- Gotovo da bilo koga od svih igrača sa šireg popisa stavite u olimpijsku momčad, mislim da bi kvalitativno ostali gotovo isti. Malo bi se što promijenilo. Sad se doista radilo o nijansama. Zato ne mogu reći da je ovo naših najboljih 13 jer bih time uvrijedio jednog Muslima i Buljubašića, da ne spominjem starije igrače poput Pavlovića i Milakovića ili dečka na začetku karijere, Fatovića.
Ulazak u finale izborniku daje za pravo. Glede stava pri konačnom odabiru. Koji sat prije početka sinoćnjeg finala, porazgovarali smo s pokojim od onih koji su ispali “prekobrojni”, iako su i oni itekako dio ove olimpijske priče. Oni su i dalje, i dan-danas hrvatski reprezentativci.
U Rumunjskoj smo, točnije u Oradei za koju je potpisao pronašli Splićanina Borisa Pavlovića. U vaterpolu još znanog kao Pop. Sa 35 na leđima, od njega je stariji bio samo branič Ivan Milaković. Igrao je za Hrvatsku u siječnju na EP u Beogradu, a bilo je tada vidljivo da se teško nosi s današnjim, suvremenim tzv. obrambenim “zvijerima”. No, Pop nije odustajao. Štoviše, on je debelo ispred svih počeo s pripremama, pojedinačnim. U svibnju mjesecu još, odmah nakon što je njegov Jadran okončao karijeru, on je “preselio” u Zagreb i krvnički radio. Svaki dan. On i Tucak, sami na bazenu. Otpao je u zadnjem odabiru. Koji tjedan prije puta, nakon turnira u Budimpešti.
- Ha, pa nije da mi je baš lako “sjelo” nakon tolikih mjeseci. Normalno da mi nije bilo drago, ali mi je drago što su dečki otišli tako daleko. Pa, ako sam onda možda i ja mrvicu pridonio tomu, zadovoljan sam - iz Oradee će Pavlović.
- Je, u početku mi je bilo krivo, ljutnja, svašta mi se u glavi vrtjelo. Kako vrijeme prolazi, sleglo mi se malo i, iskreno, neopisivo mi je drago zbog njih.
Boris Pavlović prošao je nekoliko etapa reprezentativnih priprema. Kod Rudića još prije cijelog desetljeća, na EP. Kod Tucaka opet na EP, ali 2016.
- Ne može se nikada reći da se nije ulagalo truda u neke pripreme, ali u ove je uložen maksimum. Mislim da je malen broj ljudi u Hrvatskoj, pa i u samom vaterpolu vjerovao da mogu toliko daleko. Svi su bili skeptični jer otpadali su neki veliki igrači poput Muslima, Obradovića, pa onda oko Hinića, hoće-neće… Stvorila se neka atmosfera, prava. Uz to, brži smo, pa smo s Garcijom još dobili na brzini...
Kada bi ipak valjalo izvući temeljnu značajku, ona bi bila...?
- Nema zvijezda! Ne igra se na jedan-dva igrača. Svi su jednako važni i tu se vidi velika borbenost, želja za nadoknaditi mjesta na kojima smo malo manjkavi. Pokazalo se opet da ne igraju imena, a Pavić me oduševio. Pazite, jedan takav vratar, kapetan, ali bez problema je prihvatio klupu, bodri, najveći je motivator... Eto, to je atmosfera o kojoj sam govorio - zaključuje Pavlović.
Neupitni Marko i Josip
Kada Pop već spominje vratara, idemo upravo do takvoga. Ivan Marcelić (22), zagrebački čudotvorac iz Mladosti. On je, pazite sada dobro, vratar izvanredno blizu ranga Bijača! Ma, vratara imamo za tri reprezentacije. To je u ovom slučaju bilo Marcelićevo prokletstvo jer on je u Rio mogao samo da...
- Da ni ne spominjemo. Ne daj Bože. Nikako da narušeno zdravlje nekoga ikome ikada otvara vrata - iz Zagreba će Marcelić.
- Marko i Josip su takvi u Riju da im baš nitko nije ni približan. To doista nije upitno. Toliko su kvalitetni, pouzdani, dobri. Daleko najbolji. Tko god da brani. U ovom im trenutku nitko nije ni blizu. Neko vrijeme je bio Talijan Stefano Tempesti, ali ostario je, onda ozlijeđen malo, nije u formi.
O treninzima za Rio, u reprezentaciji...
- To je tamo sve na nekoj višoj razini. Ja sam prvi put došao na pripreme reprezentacije 2013., ali to je sve doista na toliko višoj razini. Nije da se u klubovima radi slabo, ne! Uopće, ali reprezentacija je klasa iznad. Najviša moguća razina. Na prvom treningu se vidi sve, kao i činjenica da su, recimo, Josip i Marko ondje s jednim ipak posebnim statusom.
Nakon Zagreba, let na jug, u Dubrovnik. Ondje je najmlađi na popisu reprezentativaca. Dečko o kojem će te tek čuti, iako već ima naslov prvaka Europe, s klubom. Tokio će biti njegov 2020. On je izdanak velike vaterpolske obitelji, Loren Fatović.
Pozitivac Garcia
- Meni je bilo što teško uspoređivati jer moj prvi doticaj uopće sa seniorskom reprezentacijom je bio sada, ovoga ljeta. Ovo su mi bile prve pripreme - priznaje Loren.
- Od karakteristika ove momčadi, izdvojio bih prvenstveno zajedništvo uz kvalitetu koja se i mora podrazumijevati jer se drukčije ni ne može. Svih 13 zaslužilo je odlazak na Igre, a što su i potvrdili ulaskom u finale.
Jeste li se tijekom turnira čuli s ponekim od igrača?
- Kako ne, s Bijačem, Suknom, Macanom, Lončarom... Opet, nisam ih želio puno “peglati” jer znam da je kod njih bilo i nervoze, pritiska, pogotovo onih koji su sada bili prvi put na Igrama. Samo bih ih još ja trebao gnjaviti - veli Loren.
U Rijeci smo pak, na kavi pronašli Purgera s Kvarnera. Antu Vukičevića. Primorjaškog snajpera.
- Rio je, u biti, bio sve ono što smo trenirali, radili, vježbali tijekom ljeta - kaže Ante.
- Velika promjena, mislim, u odnosu na ranije je Xavi Garcia. Znam ga jer sam nešto malo i igrao s njim, ostavio je dojam super igrača, ali i čovjeka. Veliki pozitivac. Ta pozitivna energija je i inače bila baš jako naglašena.
Je li loša igra i takav nastup na EP-u u siječnju bio sportski motiv više?
- Ne znam je li baš toliko EP za to ključno. Mislim da smo mi igrači i zaboravili taj turnir, ispadanje u četvrtfinalu. Ma, zna se koju kvaliteta ima Hrvatska. Imamo Sukna, pa ljevake; Šetka koji igra fantastično, a Bijača ne mogu dovoljno nahvaliti, pa Burić, Bušlje, Lončar. Zato i jesu u finalu - poručio je Vukičević.
Nakon Rijeke, Makarska. Ondje je olimpijski zlatni branič iz Londona, Ivan Buljubašić. Mladić, olimpijac koji je bespogovorno prihvatio da za Rio ima netko bolji od njega, a da mu je bilo unutra baš lako, vjerojatno nije. Doduše, nismo ga uhvatili baš u Makarskoj.
- Evo me na cesti iz Rijeke prema Zagrebu. Počele su nam pripreme u Primorju, ali moram skoknuti do Zagreba. A Rio? Šutjeli smo! Zapravo smo šutjeli o našim glavnim ciljevima i ambicijama koje smo imali, a zna se da je to bila želja za obranom zlata iz Londona. Potiho se to gradilo, atmosfera paralelno, a posebno ovog ljeta. To se vidjelo i po njihovim igrama.
Disali smo kao jedan
Idemo ovako, usporedba finalista iz Londona i Rija, dvije hrvatske vrste.
- Za onu iz Londona se i govorilo da je po imenima, po pozicijama savršena. Možda i najjača hrvatska momčad ikad. Ova mi se čini da te neke nedostatke koje i ima, nadoknađuje momčadskim duhom, kohezijom. Stvarno “grizu” jedan za drugog. Ono što je meni posebno kod ove momčadi je sljedeće. Ne ovisimo samo o Sandru Suknu ili Maru Jokoviću, nego se iz utakmice u utakmicu netko treći podignuo. Pa je tako jednom najbolji bio Xavi, pa onda Šetka, pa Bušlje... Protiv takve je momčadi jako teško igrati.
Mnogi, pa i izbornik naglašavaju ulogu jednog igrača, onog najsvježijeg Hrvata, Xavija Garcije.
- Njega osobno poznajem već šest godina. Znam ga i više, ali smo 4-5 godina igrali zajedno u Primorju. O njemu znam sve i, da, to je istina. Osim igračkih kvaliteta, to je ljudina od čovjeka, pravi prijatelj.
Počeli smo s jednim od najstarijih, 35-godišnjim Pavlovićem, poslušali najmlađeg, Lorena Fatovića (20), a zaključujemo s najstarijim, braničem Ivanom Milakovićem. Mjesto, Rogoznica.
- Sutra ću u Zagreb. Ovo su posljednji dani odmora - s mora će još popularni Sikira.
- Što se reprezentacije tiče, sada kad odvrtim film, od prvog se dana nešto dalo za zamijetiti, osjetiti. Disali smo kao jedan. To se vidjelo u Riju. Stvarno se dalo za vidjeti od početka. I da... Dobro, jesam bio najstariji budući da sam rođen u kolovozu 1980., ali bilo nas je još onako, starijih. Burić je mlađi samo koji mjesec. Onda još nekoliko onih koji su mi blizu godištu, od Pavića preko Pavlovića... Ajde, nisam bio baš toliki “starac”, ha-ha - u veselom će tonu Ivan Milakoviću, tonu u kakvom su očito protekle i cijele pripreme. Veselo i radno, puno zajedništva.