Za nogometnog trenera u Hrvata očito je važno biti spin maher. Ante Čačić ispao je od slabijeg Portugala, doživio je taktički fijasko od Fernanda Santosa i nije htio priznati nikakvu krivnju.
Umjesto analize utakmice u Lensu, priredio je performans na press konferenciji, sebe proglasio junakom i žrtvom, a novinare, koji su mnogo učinili za pravu atmosferu, podrivačima. Po strategiji: kad nemaš argumente za obranu - napadni.
U danima prije službenog Čačićeva ustoličenja jedan od vodećih ljudi HNS-a kazao nam je kako Hrvatskoj zapravo s ovim igračima ne treba veliki stručnjak i taktičar nego čovjek koji ima spiku i zna napraviti dobru atmosferu.
Pa kako je po tim kriterijima Čačić izabran, zapravo ne čudi što nije secirao zbivanja na terenu, nego emocije i domoljublje. Na stol je stavio suze i patetiku umjesto stručnih rješenja koja su na kraju, nažalost, za nas i HNS, ipak nužna za veliki rezultat.
Fernando Santos je 2011. sredio Slavena Bilića, isto je učinio Čačiću jednostavnim taktičkim fintama na koje hrvatski izbornik uopće nije reagirao. Nije pomogao momčadi, zadovoljavao se što Portugal nije opasan, kao da bi bilo manje bolno ispasti na kaznene udarce. Pa nismo mi Hrvati najmrskiji nebesima da se nakon svakog turnira isuče nesreću za opravdanje. Kako sad proturječiti Ivanu Juriću da je Hrvatska Ferrari bez vozača.
Za utakmice u kojima je Hrvatska igrala dobro Čačić ima zasluge: dao je igračima da rade na terenu što najbolje znaju, glavnim asovima je dopustio da budu face u svlačionici, ali kad dođemo u nokaut fazu na rivala poput Portugala, ekipa ne može sama iznijeti rezultat. Kad ovako jaki nemamo rezultat, kad ćemo?