Kad je sredinom svibnja u ovoj rubrici najavio svoj posljednji Euro, dogovorili smo se, kako god završila kontinentalna smotra, da će o tome i svojih 13 godina u Vatrenima pričati s odmakom. Htio je Darijo Srna, najdugovječniji kapetan Vatrenih, pogled unatrag zaključiti mirnije glave, usput i osjetiti kako se osjeća kao promatrač prvog jesenskog okupljanja dojučerašnjih mu suigrača.
Tada, u svibnju, nije bio baš voljan pričati o (pre)teškoj bitci koju za život vodi njegov otac. Držao je to u sebi, svjestan da se baš svakog trenutka, od početka priprema do trajanja Eura, može dogoditi najtužniji poziv iz obiteljskog mu doma u Metkoviću. Nažalost, dogodio se, i posljednji turnir njegove reprezentativne karijere poprimio je dramatične, emotivno najintenzivnije obrise. Empatija kojom su akteri reprezentacije, Eura i svjetska javnost popratili sudbinu Srne i obitelji, dirnula ga je u srce. Zato je intervju, davno zamišljen kao analiza i zaključenje vrhunske mu reprezentativne karijere, započeo nezacijeljenom ranom...
- Ovo je moj prvi medijski istup nakon svega što mi se događalo ljetos i iznad svega osjećam potrebu izreći - hvala svima! Tek sada polako i bolno postajem svjestan realnosti i ogromne praznine nastale odlaskom oca. Ogromna podrška koju sam u trenucima saznanja da je preminuo dobivao sa svih strana bila je kao čvrst oslonac da tada ne padnem od muke. Dobio sam bezbroj poruka podrške sa svih mogućih strana i to je meni i obitelji davalo snagu da izdržimo veliku bol. Duboko nas je dirnulo kako se mog oca ispratilo na posljednji počinak. Došlo je mnoštvo ljudi iz našeg okruženja u Metkoviću, ali i sa svih strana. Došla je delegacija HNS-a i reprezentacije, prijatelji, poznanici, sve je bilo tako decentno i nekako uzvišeno u odavanju velikog poštovanja tati. Hvala još jednom svima, nikad to neću zaboraviti, takvu podršku nemoguće je zaboraviti.
Asocijacija na debi, prije više od 13 godina, kod Otta Barića?
- Osjećaj časti i ponosa, koji sam jednako osjećao u svakom nastupu. I do posljednje utakmice. Sa 34 sve je isto kao i sa 20 godina. Zato nema usporedbe doživljaja igranja u klubu i Vatrenima. Igrati za svoju zemlju je najuzvišeniji osjećaj u karijeri.
Najdraža uspomena?
- Previše ih je da bih neku istaknuo. Isto kao i utakmica, svaka je posebna na svoj način.
Nešto za zaboraviti?
- Ha, volio bih da se nije dogodila Turska 2008., a ni Portugal 2014., ali treba se nositi s dobrim i lošim danima.
Loš je dan, odnosno večer, bila Funtana 2006.?
- Definitivno. Tada sam, uz posljedice, prvi put odrastao.
Najteži suparnik?
- Bez lažne skromnosti, nitko nas nije tako deklasirao i “ubio” da bih ga takvim smatrao.
Pojedinci?
- To je relativno. Eto, Cristiano Ronaldo, na stranu gol, nije se vidio na toj utakmici u Lensu. No, zato me na tur bacio onaj Norvežanin u kvalifikacijama…
Je li ljepši Mundijal ili Euro?
- Nema razlike. Veliki turnir je fantastičan doživljaj kako god se okrene.
Najdraži?
- Oni koji su donijeli najveću tugu, Austrija i Francuska. Zato jer smo bili odlični, bila je fantastična atmosfera na licu mjesta, zanos u domovini. To je senzacionalan osjećaj koji se pretvori u veliku muku kad se zaustavi na najljepšem, a osjećaš da si bio tako blizu da ideš dalje.
Najdraži izbornik?
- Sa svima sam imao dobar odnos, ali baš sa svima. Možda je najintenzivniji bio sa Slavenom Bilićem s kojim sam i najduže surađivao. Zajedno smo prošli sito i rešeto.
Najdraža jedanaestorica suigrača?
- A to ne, ne mogu. Možda jednog dana, kada budem star i kada budem prebirao po uspomenama…
Hoćete li kao jedan od rekordera Vatrenih imati oproštajnu utakmicu?
- Zvali su me predsjednik Šuker i izbornik Čačić. Bila je ideja da dođem u London da se igralo s Englezima. Kako je to naposljetku otpalo, mojih posljednjih tridesetak minuta za Hrvatsku, na Wembleyju, kao oproštaj, nije se dogodilo. Mislim da je neće biti, uostalom nitko se od Vatrenih nije službeno opraštao. Ja sam došao na mala vrata, i tako izlazim, i to je u redu.
Što ako vas pozovu, u nekoj izvanrednoj situaciji mnoštva odsutnosti igrača, da pokušate pomoći?
- Pa naravno da bih se u izvanrednoj situaciji stavio na raspolaganje, što god treba. No, morala bi biti stvarno izvanredna, ono da gori od problema. No, uvjeren sam da se to neće dogoditi. Moćni smo mi kvalitetom...
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A