Nakon dvije godine hrvatska himna opet je zasvirala za Sandru Perković. Pred stotinama ljudi ispred olimpijskog stadiona u Amsterdamu ponosno je gledala u hrvatsku zastavu, koja se uzdigla iznad dviju njemačkih.
- Nemam ništa protiv Julije Fischer i Shanice Craft, ali žao mi je što na postolju nije moja prijateljica Nadine Müller - reći će dan nakon novog velikog uspjeha, četvrtog uzastopnog europskog zlata.
- Moram priznati, ovo je bilo jedno od težih natjecanja za mene. Od jutra je sve krenulo nekako naopako. Ustanem se, a vani pljusak, hladno... Pomislila sam, “neće mi valjda to uništiti sve? A tako sam spremna, tako dobro sam odradila pripreme, a sad se ovako čudno osjećam”.
“Čudnost” ju je držala do četvrte finalne serije. Tek onda je na scenu stupila prava Sandra. Prvo sa 66,03, a onda s pobjedničkim hicem od 69,97 m.
- Da sam natjecanje otvorila kako sam bacila u četvrtoj i petoj seriji, svašta bi tu još bilo. Ne mogu reći da sam se bojala, nego sam išla s nekom rezervom, na sigurno. Ne znam, možda je Peking ipak ostavio trag na meni - prvi put priznala je Sandra.
- I ovdje sam kao u Pekingu imala odlično zagrijavanje, a onda paf prvi, paf drugi - u ništa. Sve nekako na sigurno, ali kad vidiš da na sigurno ne možeš ništa, nego treba pucati kako spada, iz svih rafala, onda je disk odletio na svoju daljinu. Ma, bila sam spremna, znala sam da ću ga uloviti, ali...
Idealan tajming
Ali?
- Ne znam kako bih opisala to. Došla sam po četvrti naslov, ali nekako ovih dana ni u jednom trenutku to nisam rekla na glas. Bojala sam se reći, “da, ja sam ta koja je došla po zlato”. I sve je išlo pod kočnicom. Valjda i zbog tih nekih povijesnih brojki. I u Peking sam išla po povijest, susretala sam se već s tim da nešto idem napraviti prvi put u povijesti a da se to ne dogodi. Valjda sam zato ovdje bila sva nesigurna, preoprezna. Ali kako je mama jučer rekla, “sve zlo bilo je u ovome”. Mislim da sam ispucala sve najgore što imam.
Idealan tajming. Rio je za mjesec dana...
- Izgleda da kod mene ta europska prvenstva u olimpijskim sezonama ne mogu bezbolno proći. Svako mora biti ludo - ipak se nasmijala.
- Sjetite se samo Helsinkija 2012. Dva “iksa” pa zlato. Ali nakon ovoga u Amsterdamu spremna sam na sve. Sve negativno sam izbacila iz sebe i sada samouvjerena idem u Rio.
Ali opet ide braniti zlato. Zar to neće biti još veći pritisak? Još veća nervoza?
- Ne. Olimpijske igre su neka druga priča. Taj adrenalin Igara, to što predstavljaš svoju zemlju u najbitnijem sportskom trenutku, taj nacionalni naboj... sve te to nosi do krajnjih granica. Ne, tamo mi se neće dogoditi ovakvo traženje.
Edis velika potpora
Traženje, u kojem je tijekom cijelog finala gledala prema dijelu stadiona na kojem je sjedio njezin trener i životni partner Edis Elkasević.
- Govorio mi je cijelo vrijeme, “ne boj se, dobra si, nikad nisi bila bolja, spremnija nego sada”. Iako, i on je bio malo uzrujan što disk neće odletjeti gdje treba. Ali opet je bio dovoljno smiren da zna da će doći. Nije mi stvarao nervozu. Bodrio me. Zato sam dosta stajala kod njega. Bio mi je potreban njegov mir. Dolje je atmosfera bila nekako prenabijena. Ja to ne volim. Volim se odmaknuti od svih, da me nitko ništa ne pita, ne dira. Edis me u pravom trenutku znao smiriti. Odradio je opet vrhunski posao.
Zlatni tandem, doduše ovaj put nemirniji nego inače, ali koga briga, piše se zlato.
- Uh, nije to bilo lako gledati - priznat će Edis.
- Iako, nisam ni u jednom trenutku sumnjao da neće osvojiti. Samo sam čekao da pusti kočnicu. Iako, znate, nije lako kvalifikacije bacati na jednom mjestu, a finale na drugom. Kvalifikacije i služe da se uhodate za borbu za medalje. Ali Sandra je opet pokazala koliko je iznad svih jer ona je jedina u finalu bacila više nego u kvalifikacijama.
Ne smijemo biti bahati
Edis svih ovih dana nije htio najavljivati ništa. Čekao je rasplet i kao svaki put do sada govorio nam, “razgovarat ćemo kad sve bude gotovo”.
- Da se sto puta zove Sandra Perković, ne smijemo biti bezobrazni i dizati se u nebo. Vidite što se dogodilo Lavillenieu. Mogao sam ja govoriti da Sandra iz mjesta može baciti normu za finale, kao od šale preko 60 metara, ali nisam. Ljudi, ovdje se medalje ne dijele, treba ih zaslužiti, izboriti se za njih, treba ih osvojiti. Ne doći i pokupiti. Ne idemo ni u Rio s mišlju da će Sandri netko samo staviti zlato oko vrata. To treba krvavo zaraditi!
Ovo su bile riječi trenera prvakinje Europe. No, kako se osjeća Edis, dečko prvakinje Europe?
- Ponosan sam što imam takvu curu. Ali...
Zar ima “ali”?
- Znate kako kažu, 'iza svake uspješne žene stoji uspješan muškarac' - simpatično se nasmijao.
- Tako se mi kod kuće zezamo...
Sve dok se oni tako zezaju, Sandra je nedodirljiva...