Brzo je Stipe Žunić uhvatio korak s “civilnim” životom. Početkom kolovoza objavio je kraj atletske karijere, a već danas ga nije nimalo lako uhvatiti jer ima pune ruke posla u rodnom Zadru. Pomaže u AK Fortius u radu s klincima, a u subotu ga čeka i otvorenje vlastitog “performance centra” za grupne i individualne treninge, te terapije i masaže. Iako su ga ozljede prisilile da prerano okonča svoj atletski put, jer tek mu je 30 godina, Stipe je danas sretan čovjek.
- Da, nije bilo praznog hoda nakon prekida karijere, napravio sam relativno brzo tu tranziciju, a ona se zapravo i sama od sebe posložila s obzirom da sam bio stalno po terapijama. Na meni je bilo primijenjeno masu terapija koje ću sada i sam primjenjivati, osjećam da tu mogu najviše dati - priča nam Stipe.
Performance Centar Zadar by Stipe Žunić mjesto je gdje će jedan od najvećih hrvatskih atletičara svih vremena i osobno raditi s korisnicima. Njegovo ime nije tu samo kao reklama, to je nešto u čemu se pronašao i za što se posljednjih mjeseci školovao.
- Završio sam neke fizioterapeutske seminare, učilište za masera, manualnu terapiju opuštajućih sportskih masaža, trenutno sam na osposobljavanju za specijalista ljudske biomehanike jednog američkog instituta... Da, želim biti glavom i bradom u centru. Ne želim onu situaciju kad dođete kod nekog stručnjaka, pa vas on pošalje nekom svom suradniku. Želim biti prisutan u velikoj većini slučajeva, pogotovo u početku, da ljudi dobiju ono što se reklamira.
Želim pomoći ljudima
Atletika mu je, kaže, puno pomogla jer pokriva jako velik opseg pokreta, od trčanja, do bacanja i skakanja, a želja mu je da njegov centar bude otvoren ne samo za rekreativce, već i za profesionalne sportaše.
- Kad osjećaš da možeš pomoći ljudima, šteta je to ne iskoristiti. A cilj mi je da se u tome pronađu i vrhunski sportaši. Ranije kad god bih došao u svoj rodni Zadar, nisam imao neku teretanu u kojoj bih mogao napraviti apsolutno sve što želim, u kojoj su se mogli bacati utezi, u kojoj je bila umjetna trava i svi ‘gadgeti’ za funkcionalni trening. Sada sam ostvario ono što je meni trebalo kad bih bio u Zadru.
Pomaganje u AK Fortius također ga veseli iako se dugoročno i ne vidi kao atletski trener.
- Došao sam podržati ljude u klubu, a tu je i grupica klinaca koje se lagano može usmjeriti prema bacanju. Želim pomoći ljudima, to mi je glavni cilj, da svoje iskustvo i znanje koje sam prikupio po cijelom svijetu mogu prenijeti drugima.
Osvrnuli smo se i na njegovu odluku o završetku karijere. Nije se posljednje dvije godine mogao othrvati ozljedama i procijenio je najbolje okrenuti novu stranicu. Ne žali, kaže, ni za čime iz atletskog dijela života.
- Uvijek sam bio tip koji je izvlačio maksimum iz svih situacija, koji nikad nije odustajao. Ono što je bilo u mojoj moći bilo je napravljeno na najbolji mogući način, sve ostalo je bila božja volja.
Naš sjajni bacač kugle najveći je trenutak karijere doživio na Svjetskom prvenstvu u Londonu 2017. kada mu je hitac od 21,46 metara donio broncu. Učinilo ga je to jedinim muškim osvajačem medalje za Hrvatsku na svjetskim atletskim prvenstvima, a završio je tada i ispred Ryana Crousera, danas već dvostrukog olimpijskog pobjednika, a od ove godine i svjetskog rekordera.
- Koliko atletičara može reći da je pobijedilo svjetskog rekordera na velikim, ključnim natjecanjima i to dvaput? Danas je svjetski rekorder, vrh vrhova, čudo, ali 2015. sam ga pobijedio na sveučilišnom dvoranskom prvenstvu SAD-a. Tada sam prvi put bacio i hrvatski rekord, bio sam prvi s 21,11 metara, a on je bio drugi. I onda sam ga drugi put pobijedio na SP-u u Londonu. Sjetio sam se nedavno kako je 2016. bio kod mene doma u Zadru, ako Bog da, doći će opet pa ćemo napraviti neko druženje, možda i natjecanje, tko zna. A što se tiče te medalje iz Londona, ona je kruna moje karijere, nešto što me prati stalno. Evo i u Zadru uvijek kažu “to je naš Stipe, onaj što je osvojio svjetsku medalju”.
Majstor kvalifikacija
Stipe je uvijek bio na visokoj razini na velikim natjecanjima, od 2014. do 2018. ulazio je u finala na svima na kojima je nastupio, uključujući i Olimpijske igre u Rio de Janeiru na kojima je završio na 11. mjestu. Bio je četvrti na Europskom prvenstvu u Zürichu, osmi u Amsterdamu, sedmi u Berlinu, bio je sedmi i peti na dvoranskim europskim prvenstvima u Pragu i Beogradu...
- Na svim velikim seniorskim natjecanjima na kojima sam nastupio ušao sam u finale. Imao sam usađeno u sebi od malih nogu, od svojih atletskih početaka, da su kvalifikacije najvažniji dio natjecanja. Jer ako u njima podbaciš, ostaješ bez prilike za finale, a to se događalo i puno boljim atletičarima od mene. Ušli bi preopušteno ili prezgrčeno u kvalifikacije i ostali bi bez finala, a možda su bili spremni za fenomenalan rezultat. Ja sam uvijek pozitivno iskorištavao taj stres kvalifikacija, znao sam ga kanalizirati u performansu. I to je nešto na što sam posebno ponosan. Nisam o tome puno razmišljao dok sad to niste spomenuli, ali stvarno sam bio majstor za kvalifikacije.
Na Sveučilištu Florida diplomirao je sociologiju. Te četiri američke godine su mu, priznaje, promijenile život.
- Da nisam otišao u Ameriku, vjerojatno ne bih bio atletičar svjetske klase. To je činjenica. Amerika mi je dala sve i hvala Bogu da sam imao hrabrosti s 19 godina otići u nepoznati svijet. Praktički bez kune u džepu, bez ičega, samo s podrškom obitelji. Nisam znao što me čeka, kakvi će biti uvjeti života, otišao sam na nešto novo, ali sa željom za uspjehom i isplatilo se.
Amerika kao prekretnica
Otišao je prvenstveno kao bacač koplja, a vratio se kao vrhunski kuglaš.
- Moram na tome zahvaliti svom američkom treneru jer bez njega ne bih bio to što jesam. On je podigao moje atletske performanse na novu razinu, usadio mi je znanje, vježbe koje su u Europi dosta kaskale. Amerikanci stvarno imaju bogatu bazu znanja i samo će neiskusan trener reći da to nije istina jer očito nije bio u Americi ili ne gleda statistiku. Amerika je definitivno bila velika prekretnica u mojoj karijeri.