Nakon dvije godine hrvatska himna opet je zasvirala za Sandru Perković. Pred stotinama ljudi ispred olimpijskog stadiona u Amsterdamu ponosno je gledala u hrvatsku zastavu, koja se uzdigla iznad dviju njemačkih.
- Nemam ništa protiv Julije Fischer i Shanice Craft, ali žao mi je što na postolju nije moja prijateljica Nadine Müller - reći će dan nakon novog velikog uspjeha, četvrtog uzastopnog europskog zlata.
- Moram priznati, ovo je bilo jedno od težih natjecanja za mene. Od jutra je sve krenulo nekako naopako. Ustanem se, a vani pljusak, hladno... Pomislila sam, “neće mi valjda to uništiti sve? A tako sam spremna, tako dobro sam odradila pripreme, a sad se ovako čudno osjećam”
“Čudnost” ju je držala do četvrte finalne serije. Tek onda je na scenu stupila prava Sandra. Prvo sa 66,03, a onda s pobjedničkim hicem od 69,97 m.
- Da sam natjecanje otvorila kako sam bacila u četvrtoj i petoj seriji, svašta bi tu još bilo. Ne mogu reći da sam se bojala, nego sam išla s nekom rezervom, na sigurno. Ne znam, možda je Peking ipak ostavio trag na meni - prvi put priznala je Sandra.
- I ovdje sam kao u Pekingu imala odlično zagrijavanje, a onda paf prvi, paf drugi - u ništa. Sve nekako na sigurno, ali kad vidiš da na sigurno ne možeš ništa, nego treba pucati kako spada, iz svih rafala, onda je disk odletio na svoju daljinu. Ma, bila sam spremna, znala sam da ću ga uloviti, ali...
Idealan tajming
Ali?
- Ne znam kako bih opisala to. Došla sam po četvrti naslov, ali nekako ovih dana ni u jednom trenutku to nisam rekla na glas. Bojala sam se reći, “da, ja sam ta koja je došla po zlato”. I sve je išlo pod kočnicom. Valjda i zbog tih nekih povijesnih brojki. I u Peking sam išla po povijest, susretala sam se već s tim da nešto idem napraviti prvi put u povijesti a da se to ne dogodi. Valjda sam zato ovdje bila sva nesigurna, preoprezna. Ali kako je mama jučer rekla, “sve zlo bilo je u ovome”. Mislim da sam ispucala sve najgore što imam.
Idealan tajming. Rio je za mjesec dana...
- Izgleda da kod mene ta europska prvenstva u olimpijskim sezonama ne mogu bezbolno proći. Svako mora biti ludo - ipak se nasmijala.
- Sjetite se samo Helsinkija 2012. Dva “iksa” pa zlato. Ali nakon ovoga u Amsterdamu spremna sam na sve. Sve negativno sam izbacila iz sebe i sada samouvjerena idem u Rio.
Ali opet ide braniti zlato. Zar to neće biti još veći pritisak? Još veća nervoza?
- Ne. Olimpijske igre su neka druga priča. Taj adrenalin Igara, to što predstavljaš svoju zemlju u najbitnijem sportskom trenutku, taj nacionalni naboj... sve te to nosi do krajnjih granica. Ne, tamo mi se neće dogoditi ovakvo traženje.