Može li se Ivanu Kljakoviću Gašpiću, već slavnom hrvatskom jedriličaru, uoči nastupa na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru postaviti imperativ: do medalje sad ili nikad? Svakako može, bez obzira što će svjetski poznati Bambi najaviti:
- Nikad se neću ostaviti jedrenja, jer je to upisano u moj DNK, kao da mi je životna odrednica. Sad sam fokusiran na Rio, o Tokiju 2020. ću eventualno razmišljati kad dođe vrijeme…
Ipak, prihvaćate li imperativ: sad ili nikad do medalje?
- Ja sam sebi postavio imperativ u smislu ‘sad’, ono ‘ili nikad’ baš ne volim. Moja želja, u stvari cilj je osvojiti olimpijsku medalju, u krugu sam šest, sedam jedriličara koji pretendiraju na pobjedničko postolje. Ja sam spreman, maksimalno.
Trebat će i sreće?
- Ma, o sportskoj sreći ne treba voditi računa, držim da ona može minimalno utjecati na plasman. Ključna je pripremljenost, znanje, iskustvo…
A vi ste, kažete, maksimalno spremni, imate iskustva, onda računamo na medalju?
- Nije to baš tako jednostavno. Pripremljen sam maksimalno koliko se moglo. Pripreme je uvelike poremetila činjenica da sam se morao podvrgnuti, da tako kažem, pripetavanju s Milanom Vujasinovićem u travnju u Gaeti, umjesto da se fokusiram na Rio. Tu je moja zamjerka na ljude, posebno struku u našem savezu.
Ružno je bilo u Gaeti, to kako je vaš rival pokušao ishoditi diskvalifikaciju?
- O tome više ne želim pričati, to je ostalo iza mene. U krajnjoj liniji taj nesportski pokušaj sigurno grize mojeg suparnika.
Kakvi su uvjeti u Riju?
- Regatno polje je u zaljevu Guanabara, tamo sam bio prošle godine na test-regati, bio sam i sada 15 dana na treningu sa svojim trenerom Tonćom Antunovićem i sparing-partnerom Nenom Bugarinom. Jako smo zadovoljni urađenim.
Stižu alarmantne informacije o zagađenosti mora?
- To se znalo i ranije, mene baš toliko i ne brinu činjenice da u moru pliva svašta. Istina je, užasno je ‘šporko’, ali znate onu našu, ‘boj se vuka, boj se lisice, nikad u šumu’. Tako sam se postavio, jer ne mogu utjecati na te okolnosti, moram se koncentrirati na svoj posao.
To su vam treće Igre, mogu se napraviti neke usporedbe?
- Što se mene tiče u Pekingu sam bio osmi, u Londonu peti, mogu kazati da sam stjecao iskustvo. Ipak su to posebni doživljaji, pogotovo u jedrenju. Jer sve što se događa do Olimpijskih igara, sva prvenstva - svjetska i europska, brojne regate, zapravo su priprema za borbu za medalje. U odnosu na uvjete koje smo imali do Rija moram kazati da su objektivno lošiji u odnosu na one do Londona 2012. i na Igrama. Vidite, mi smo u London išli kao reprezentacija Hrvatske, sad idemo kao reprezentanti, hoću kazati da tu nema potrebitog zajedništva nego smo hrpa individualaca. O svemu ćemo pričati znatno otvorenije kad se vratimo iz Brazila. No, odmah ću naglasiti, ne brine me što će mi netko zamjeriti ili što će moja tvrdnja nekima smetati: Marijan Hanžeković kao predsjednik našeg saveza to je bolje radio.
Ipak, jedrenje kao sport postaje naš forte?
- Ne slažem se. To što nas pet, šest ili desetak predstavljamo kvalitetu za europski pa i svjetski vrh, ipak zavarava. Jedrenje kod nas nema pravi status. Mi smo pomorska zemlja, imamo najljepšu obalu na svijetu, ali ne koristimo komparativne prednosti. To koliko naša država ostvari prihoda na bazi nautike cijeni se na milijarde, a jedrenje od toga nema mnogo, bolje kazati ništa.
Kako bi trebalo?
- Ne bi trebalo nego se odavno moralo napraviti više, mnogo više. Na primjer, mi nemamo svoj nacionalni brod, sve jedrilice uvozimo. Onda, imamo blago od otoka, pa mi kažite koliko je na otocima ulagano u jedrenje. Grade se lučice, postavljaju gatovi i sidrišta, a jedriličarski klubovi se mogu izbrojiti na prste. Imamo sve mogućnosti za masovno jedrenje, a sve se svelo na nekoliko elitnih jedriličara. Zar to nije šteta? J