Iznenadio je sve, ali više od svih - sebe samoga. On je na Svjetski kup u Szeged došao po B finale, biti među 16 najboljih kanuista na 200 metara, ali...
- Kad sam završio polufinalnu utrku, nisam znao koji sam. Zadao sam si cilj biti bolji od tri čamca. I krenem brojati, nabrojim tri, rek’o, to je to. Dođem na ponton i Krajina, trener naše kanuistice Vanese, oduševljeno govori: “Super, super!” Pitam ga jesam li uspio, jel’ B finale, a on kaže: “Ma kakvo B, u A si!” - kroz smijeh prepričava 28-godišnji Marko Jelkić, hrvatski sprinter nakon što je odradio svoje prvo veliko A finale na SK-u, prvo u jednokleku.
Do posla ima 150 km
- Zadnjih mjesec dana imam zdravstvenih problema, željezo mi je palo na 12, loša krvna slika, tlak... Još su u Szegedu bili dosta loši uvjeti, jak vjetar... Kao i obično, bio sam sâm, nisam uza se imao svog trenera Emanuela Horvatičeka, opet je morao doći o vlastitom trošku i sjediti na tribinama, a ne biti uz mene. Ali uza sve sam to došao do finala. Zato je uspjeh još veći.
I ne “samo” zato. Ima Marko popriličan popis toga zašto je ovo finale ogroman rezultat.
- Iza ove sreće zbog finala krije se nešto drugo. I nije to baš neka blistava priča.
To je priča o krvavom radu jednog kanuista koji je u čamcu, u biti, u “slobodno vrijeme”. S jednim treningom dnevno jer sve ostalo vrijeme on je zaposlenik MUP-a, interventni je policajac. I to od svoje 20. godine.
- Moji su protivnici i u Szegedu bili olimpijski, svjetski, europski medaljaši koji žive od kanua. Ja ne živim od kanua, ja živim za kanu, on je moja velika ljubav, ali živim od posla u interventnoj policiji. Ustajem u 5 ujutro, iz Osijeka, u kojem živim, vozim se svaki radni dan 150 kilometara do “terena”, do Bajakova. Moj je posao “lovljenje” imigranata.
Kaže, možda se ljudima tako ne čini, ali imigrantska kriza i dalje traje.
- Izbjeglice dolaze svakodnevno, pokušavaju preživjeti, ali pokušavaju ilegalno prijeći granice, a naš je posao da to reguliramo i vratimo ih nazad. Moj su posao noćne smjene, tereni, svakodnevno smo po njivama, kanalima, u autima, kombijima, pješice... I nije sve to teško kada netko radi samo to, ali ovaj moj ritam u kojem se “igram” i profesionalnog sportaša...
Kolege izlaze u susret
Posao u policiji njemu je i njegovim dečkima posljednjih nekoliko godina porastao za 150%.
- Mi smo terenci. Nema odmora, jedeš što stigneš, jedeš konzerve... To je moja realnost, a sport i to ne idu baš skupa. I zdravstveno mi stanje sada pokazuje da tijelo trpi više nego ikada. Ali, s druge strane, opet imam sreću što mi na poslu i zapovjednik i drugi kolege maksimalno izlaze u susret, dopuste mi da rascjepkam godišnji. Imam 30 dana godišnjeg i trošim ih na natjecanja. Šteta što u našoj zemlji vrhunski sport nije prepoznat na ovakvim poslovima. Jer ja ne nastupam za sebe, za klub; ja sam i u Szegedu i ovih dana na SK-u Beogradu - nastupao za hrvatsku reprezentaciju.
S trenerom u dvokleku
Iako je na ove dvije regate veslao u jednokleku na 200 m, Marko ove sezone zajedno s trenerom, 38-godišnjim bivšim olimpijcem (Atena) Emanuelom Horvatičekom, ozbiljno trenira dvoklek.
- Emanuel je prestao nakon Atene, ali je bio aktivan i, evo, sad se opet trgnuo. Odradili smo zajedno pripreme u Metkoviću, vremena pokazuju da smo OK, ali nećemo se zaletavati. Imat ćemo kontrolnu regatu 1. srpnja u Italiji, ako izborimo kvotu, onda bismo nastupali zajedno i na EP-u i na SP-u.
A na tim natjecanjima Marko će, jasno, biti i u jednokleku na 200 m. Olimpijskoj disciplini koja u Tokiju možda ipak neće biti na programu.
- Ma, cijeli je šou disciplina na OI. U tijeku su neke žalbe, tijekom sezone ćemo saznati hoće li ostati u programu. Meni će ova sezona svakako biti pokazatelj za dalje. Kao i svaki sportaš imam olimpijske snove, ali kako su nam kvote srezane, jako je teško doći do Igara. Nije neostvarivo, ali bit će jako teško. Pogotovo uz moj posao.
Ipak, Marko neće odustati tek tako. Čovjeku koji prijeđe 150 kilometara da bi došao na posao pa još 30 kilometara da bi iz Osijeka došao na trening u Belišće upornost je drugo ime...