Reprezentacija protiv koje je Hrvatska, ukupno gledano, dosad odigrala nemjerljivo najviše utakmica, čak 85. Ili čak 23 više od drugog sastava na toj “ljestvici”, SAD-a. Međutim, na SP-ima se nismo susretali četiri godine; zadnji smo put na SP-u snage odmjerili u Barceloni 2013, za broncu, što smo i dobili (10:8). Godinu potom, 2014, igrali smo upravo ovdje, u Budimpešti, i to također u četvrtfinalu, samo što je u pitanju bio EP, Settebello je bio bolji (7:8). Baš kao i dvije godine kasnije na EP-u u Beogradu, u utješnoj skupini (6:8). No zato smo nekoliko mjeseci nakon toga, na OI u Riju, slavili u skupini (10:7).
Toliko o povijesti, i to samo bližoj. Ove smo se godine susretali u dva navrata te su oba puta slavili Talijani: jednom na peterce u Svjetskoj ligi (6:6 pa 7:9), drugi put na turniru u Siracusi (6:9). Oba su ta poraza bile posebne priče.
Crna rupa u Siracusi
U Rusiji smo utakmica praktički dobili, bilo je pola minute do kraja, vodstvo od jedan razlike i zadnji napad. A onda izgubljena lopta, kontra i ode utakmica. U Siracusi pak kontrola utakmice prve dvije četvrtine, Barakude u vodstvu, a onda rupa od 10-ak minuta u kojoj Talijani postižu pet u nizu. Te dvije utakmice mogu biti, donekle, neki pokazatelj, ali generalno, u utorak će se prije ponoći igrati nešto sasvim drugo; veće. Italija nas je ovdje ugodno, jako ugodno iznenadila, poglavito kada se prisjetimo nevolja koje su ih stisnule na sam dan odlaska u Budimpeštu, kada je buknula epidemija ospica u momčadi. Uz nešto ranije otpalog Valentina Galla, zarazio se i Alessandro Velotto, obojica starteri. Otpao je i treći član, a prvi vratar Marco del Lungo. Doslovno je s godišnjeg odmora pozvan 40-godišnji vratar Stefano Tempesti te vanjski/braniči Christian Mirarchi i ljevak Andrea Fondelli.
Mnoge bi momčadi ovakve rošade u doslovno zadnji tren uništile, ali ne i njih. Momčad je savršeno iskusna, imaju petoricu iznad 30 - Tempesti (38), Volarević (40), Figlioli (33), Bodegas (30), Aicardi (31) - a najmlađi je Fondelli (23). Za malo bismo kojeg njihova igrača rekli da je baš svjetska zvijezda, klasa poput Sukna. To ni nemaju, ali imaju igru, momčad. To je već zasluga izbornika Alessandra Campagne, nekog Rudićeva učenika, uostalom, i pomoćnika.
Brzo, ali bez divljanja
Igraju brzo, ali ne divljaju. Poprilično su skloni i malim prljavštinama, onako u sportu baš tipično talijanskim.
- Oni su dosta prgava i bezobrazna momčad s kojom nikad ne znaš što možeš očekivati - kratko će zasad o Talijanima Maro Joković, jedna od Barakuda koja ih savršeno poznaje. Uostalom, igrao je ondje, u Pro Reccu.
Produženi faul
Ta se talijanska igra u vaterpolu zove produženi faul, ili na samom rubu isključenja, uz, dakako, i dodatna sitna lukavstva, što se nekome možda ne sviđa, ali je učinkovito, posebno kada imate solidnu zaštitu od sudaca, odnosno kako od LEN-a tako i od FINA-e; tu je Italija vrlo jaka.
- Sve o njima znamo, ali imamo dosta vremena da se posložimo, pripremimo. Međutim, kada smo mi pravi, možemo, jasno, biti bolji i od Talijana i od svake druge momčadi - dva dana uoči utakmice istine optimizmom isijava naš izbornik Tucak.