Lino Červar (66) drugi je put na klupi Hrvatske. Mjesecima se nakon kraha u Francuskoj, nakon gubljenja medalje koja je dvaput ispala iz džepa, kuhala ta priča. A Lino voli kada se kuha, kada nije sve zdravo za gotovo, jer je iz kuhanja uvijek crpio najviše energije u svom trenerskom poslu. Odmah po potpisu ugovora s HRS-om, odletio je u Skoplje, gdje trenutno s Metalurgom želi dovršiti posao u domaćim natjecanjima. Ovo je njegov prvi veliki intervju nakon press-konferencije otkad je postavljen na izborničku funkciju. Kao i svemu drugome, razgovoru pristupa vrlo precizno i odgovorno, a poruke koje šalje znakovite su uoči definitivnog povratka u svibnju, kada će se reprezentacija skupiti prvi put nakon SP-a.
Problemi u Skoplju
U proteklih sedam godina, otkad je otišao nakon EP-a u Austriji, na kojem smo igrali posljednje finale, puno se toga promijenilo. Neke su veze popucale, godine su stigle, 15 ih je više u odnosu na vrijeme kada je preuzeo reprezentaciju prije SP-a u Portugalu. Nosio se s problemima, izgurao Metalurg u vrhu europskog rukometa, promijenio Makedoniju u doslovnom smislu riječi, imao i zdravstvenih problema, no u posljednje je vrijeme i za nas ponovo onaj poznati Lino, pun ambicija, želje za dokazivanjem.
Tek što ste se predstavili u drugom mandatu, otišli ste u Skoplje dovršiti posao s Metalurgom. Spremate se za domaće natjecanje?
- Ne bih rekao da se nešto posebno spremamo za start domaće lige s Vardarom jer je financijska situacija jako loša, nešto nalik onoj od prije nekoliko godina kada se raspala jedna kompletna momčad. Imamo prečih problema od Vardara. Mladići misle o puno ozbiljnijim stvarima od rukometa. To su teške situacije. Rješenje će se vrlo brzo vidjeti. Ne znam u ovom trenutku koliko to više uopće sve ima smisla. Ali nadam se da ćemo sezonu završiti kako smo igrali dosad, mislim uspješno.
Bolni raspad
Sedam ste godina u Makedoniji, jeste li podvukli crtu prije povratka doma?
- Pokraj svih problema koje sam imao, mogu reći da sam zadovoljan. Dočekan sam raširenih ruku, kao prijatelj, svi su mi u Makedoniji ukazali poštovanje i mislim da sam im vratio profesionalnim odnosom od prvog do zadnjeg dana. Puno smo napravili zajedno. Imali smo prije nekoliko godina u Danskoj najstariju reprezentaciju na svijetu, zapostavljen je bio rad s mladima. Sada imamo selekcije U-19 i U-21 koje idu na Svjetska prvenstva, počelo se nešto događati posebno u Metalurgu. Pojavili su se Taleski, Kosteski, Kuzmanovski, Nelovski, Peševski, Drogriški, Arsenovski, Tomovski..., koji su svi domaći proizvod. Danas nemamo više najstariju selekciju. Na to sam najviše ponosan jer znam da Makedonija ima budućnost.
No bilo je i teških situacija proteklih godina?
- O, da, bilo je i bolno. Već sam spomenuo raspad jedne momčad koji se nije gledao na isti način kao danas. No te priče nisu bile istina, što sadašnji trenutak najbolje pokazuje. To je najviše rezultat ulaganja Minča Jordanova, koji je jako puno dao sportu u Makedoniji, ne samo rukometu jer, u konačnici, da nije bilo Metalurga, možda ne bi bilo ni Vardara kao protuteže, Vardara koji je europski vrh, koji je izgradnjom dvorane, hotela, momčadi digao rukomet na višu razinu nego što je bilo nekada. A danas se pojavljuje ponovo i Bitola s Kamenicom, grade se dvorane, neke se obavljaju... Rukomet je u Makedoniji, koja je strastvena, emotivna, podignut na visoku razinu. Ja sam često ljubomoran na činjenicu da mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo svoj rukometni dom, a toliko smo uspjeha ostvarili. To me žalosti i znam da je već otrcano ponavljati, ali to pokazuje puno drugih stvari.
Radikalna odluka
Jesu li Makedonci ljuti na vas sada kada odlazite?
- Većina da, razumljivo, jer odluka je radikalna. No, ja kažem, nikad se nećemo rastati i odlazim kao prijatelj, a to ću i ostati cijeli život. Možda su ljudi iz rukometa bili najmanje ljuti u cijeloj toj priči zato što mogu razumjeti i prihvatiti neke stvari jer me bolje poznaju.
Što vam je rekao gazda Minčo Jordanov kada ste mu priopćili odluku?
- Rekao mi je: “Ja te potpuno razumijem. Ne ideš negdje za novac, ideš kući, tamo gdje si najviše doma, gdje su svi tvoji. I ja bih napravio isto da sam na tvom mjestu.” Kada ti tako kaže čovjek s kojim si počeo sve, lakše je. Uostalom, mi ćemo uvijek ostati u kontaktu.
A što kaže predsjednik Saveza Živko Mukaetov nakon što je ostao bez izbornika?
- Napisao sam mu osobno pismo u kojem sam obrazložio odluku i on ju je prihvatio. Mislim da je na putu da Raul krene dalje, ali najvažnije je to da će biti dobri u vremenu koje dolazi i da zbog toga odlazim ponosan i s nadom da ću ih vidjeti na Euru 2018. u Hrvatskoj. Nije to patetika, može misliti tko god što hoće, rastanci su stvarno teški, bio sam ja i u Italiji, gdje im isto nije bilo svejedno, a danas se vraćam kao prijatelj i tamo. Tako će biti i s Makedonijom. Nisam došao i uzeo pare kako mnogi čine, nitko mi ne može reći da nisam ostavio ništa. To me čini sretnim.
Dobra narav
Pisalo se da je politička situacija u Makedoniji okidač za ubrzanu odluku o odlasku?
- Makedonci su ljudi dobre naravi, koji znaju prići čovjeku. To je jako mala i jako ponosna zemlja i kao takvi se među velikima bore za opstojnost. Po mom sudu, to mogu učiniti samo zajednički, podjele nisu rješenje za takve situacije. Za mene politika danas nije moć, nego vještina pomirenja među ljudima. Makedonija ima tu snagu i uvjeren sam da će uspjeti. A što se mene tiče, ja to nisam ni osjetio u svakodnevnom životu. Osjećam se sjajno u Makedoniji gdje god sam išao, konačno, imam i njihovu putovnicu, na što sam isto jako ponosan.
I dobro, ta se priča u Makedoniji polako približila kraju, barem zasad. Ova u Hrvatskoj, barem njena druga epizoda, tek počinje. Ne sumnjamo da je njezin ključni igrač Zoran Gobac, s kojim se niste baš savršeno slagali posljednjih godina, no nije mu lako reći ne, posebno kada je ovakav izazov u pitanju?
- Naš je odnos takav uvijek; puno se puta znamo ne složiti jer je odnos iskren, a ne možeš se uvijek slagati. Gobac je čovjek koji vidi sve, a koji se ne vidi u cijeloj priči i cijelo vrijeme jako puno pomaže. I koji je napravio ogroman posao za rukometne uspjehe. Naš je odnos dug, traje od vremena dok sam vodio Istraturist, ja sam bio u prvoj akciji kada smo igrali protiv Japana, bio sam kandidat i ‘96. za izbornika, ali nisam mogao iz Italije jer sam bio vezan ugovorom, a poznato je što je uslijedilo kasnije. Kratko rečeno, on je najzaslužniji za sve što sam napravio kao trener i da ga nije bilo, ja ne bih bio tu.
Smislili ste nov uspon prema vrhu, a mnogi su skloni reći da je vaše postavljanje na mjesto izbornika HRS-ova zaštita pred javnošću na neki način, jer ako ne uspije Lino, tko će...
- Prvo, to je neviđena neistina, podmetanje iz tko zna kojih razloga. Sportskih sigurno ne. Drugo, HRS je toliko toga napravio za rukomet svih ovih godina da mu jedan rezultat, kakav god bio, nije uvjet ni za što. Treće, ne znam nikoga tko to više želi od HRS-a, nas koji smo unutra i navijača koji nas vole. Primjerice, kako su me nekidan u Areni dočekali, to se ne može platiti. Zar doista mislite da nakon toliko medalja rukometaši trebaju nekome nešto posebno dokazivati? Slažem se, dokazivati se treba uvijek, ali to je na način koji se prezentira - podmetanje. Navikli smo. Što se mene tiče, moju sliku mogući neuspjeh isto ne može promijeniti, ali znam da ću učiniti sve da mi uspijemo. Da bi nešto radio i težio uspjehu, moraš imati neki cilj i motiv, a ja motiva još uvijek imam napretek, a ima ga i HRS nakon svega što je osvojio. Zar je dovesti Euro u Hrvatsku ništa? Neki će reći da politiziram, ali što je tu loše? Hrvatskoj će se vratiti, sigurno.
Povratak ste sigurno osmislili do detalja, svi s kojima smo razgovarali rekli su da ste perfekcionist...
Epicentar je Euro
- Kažem, moraš imati cilj, motiv, a da bi do cilja došao, potrebna je strategija. Epicentar strategije je Euro 2018, to je prioritet. Druga je ključna stvar omasoviti struku i reafirmirati ulogu trenera, a treća tim ulaganjem unaprijediti rad s mladima. Tu polako idemo u regresiju i to se mora popraviti zbog budućnosti. Bez toga nećemo naprijed. Nekidan sam s Ivanom (Balićem) razgovarao o tome. On kao velik problem vidi taktičku pismenost igrača. Ja sam rekao - trener nije samo tjeloučitelj nego i glavoučitelj. Dobri treneri rade od vrata prema dolje i oni su u većini, a vrhunski treneri rade i od vrata prema gore i oni su u manjini, zato i jesu vrhunski. Igrač mora biti brz i u glavi i u nogama. To je suština.
Balić je dosta ljut
Spomenuli ste, ako smo primijetili dobro, sastanak s Balićem, s kojim niste dugo razgovarali. Dobra vijest?
- Da, proveli smo ugodnih skoro sat vremena u dobrom razgovoru, poslušali smo se i iskreno porazgovarali. Ja o svojim igračima nikada neću promijeniti mišljenje i uvijek ću držati do njih jer bez njih ni ja ne bih bio to što jesam. Eto, da ponovim to još jednom.
Da niste slučajno spomenuli njegovo sudjelovanje u vašem stožeru, jer funkcije koordinatora više nema?
- To nismo, nije bilo govora o tome. Vidio sam ga poprilično ljutog, no reći ću i jednu drugu stvar: sedam mojih igrača koje sam ostavio 2010. još uvijek igra, mnogi koji ne igraju žele biti treneri i to mi je posebno drago jer su oni napravili moj uspjeh i doveli do mog današnjeg statusa. Zato sam sretan kada vidim da Metličić, Goluža, Šola, Špoljarić, Tonči Valčić, Losert i ostali žele biti blizu klupi jer znam da je njihovo znanje neprocjenjivo. No to je tek početak puta na kojem moraju puno ulagati u sebe i to će, u konačnici, odrediti njih kao trenere. To što su bili vrhunski igrači može poboljšati priču, ali će im malo pomoći ako ne budu ulagali u sebe i ako to budu stavljali u prvi plan. To neka čine drugi. Trener se usavršava do zadnjeg dana svoje karijere. Mladi treneri kojima je san sjediti na izborničkoj stolici ne trebaju brinuti jer ja na toj poziciji neću biti dugo.
Što je najgore za momčad?
- Najgore je u svakom timu imati nemir, a nemir se stvara bilo kakvom negativnošću. Gdje postoji negativnost i ljubomora, tu nema rezultata. Timski je sport specifična stvar i zato se u startu, ako želiš uspjeti, treba kloniti negativnosti, treba se staviti u službu kolektiva jer je samo on taj koji može donijeti uspjeh. To, valjda, ne treba obrazlagati, već je tisuću puta rečeno da sastav izbacuje pojedince. Naš je uspjeh savršen dokaz.
Mnogi su vas spomenuli kao mogućeg trenera Zagreba?
- Ne bih o tome, stvarno, jer toliko posla imamo u reprezentaciji da nema ni smisla ni vremena pričati o tome. Mislim samo na Euro i na to da igramo finale, u kojem nismo bili već jako dugo.
Gdje vidite najveće rezerve u našoj igri?
- Rukomet evoluira, moraš biti svoj da bi uspio. Natjecati se s nekim protiv njegovih najjačih aduta na isti način je teško. Mi smo recimo na proteklom SP-u vidjeli da su posebno skandinavske selekcije, poput Švedske ili Norveške, tranziciju razradile do savršenstva, da dominiraju time. Držim da naše velike rezerve u ovom trenutku postoje u igri šest na šest, da tu s taktičkom disciplinom možemo puno napredovati. To je bazno stanje rukometa, na kojem u posljednje vrijeme mnogi uopće ne rade.
Karabatić lider
Jednu je stvar Lino posebno naglasio:
- Dok je trajao SP u Francuskoj, dok finale nije bilo ni blizu, u L’Equipeu je izašao tekst o Nikoli Karabatiću u kojem se dalo vidjeti puno dobrih stvari. Recimo da je s pet-šest godina želio biti lider, da je s osam trenirao sa starijima, da je već tada bio bolji od njih, da je imao fizičke predispozicije da takvo što ostvari, da mu je kod potpisivanja nejgova prvog ugovora za Montpellier otac Branko rekao da samo potpiše, da ne gleda novac jer to u tom trenutku nije bilo bitno, rekao mu je da će novac prije ili kasnije doći, samo treba biti strpljiv i uložiti u sebe. Nikola je danas lider, rođeni pobjednik. Jedan Jerome Fernandez za njega je rekao: “Dok sam igrao s njim, nisam o tome nikad razmišljao, ali sada sam, nakon zlata na SP-u, svjestan što to znači, tek sad. Nikad nije igrao za sebe, uvijek samo za momčad...” I danas je triput najbolji igrač svijeta s razlogom, danas ima primanja od 1,1 milijun eura godišnje, plus svoje privatne, reprezentativne i klupske sponzore, ali i dalje uza sve to ima motiv biti najbolji. On je zato lider. Hoću reći, ne podnosim umor, lijenost, tromost, samosažaljenje, egoizam, negativnost bilo koje vrste.
Nadam se Duvnjaku
I još nešto je dodao:
- Moj je velik uzor u svemu što radim u rukometu Vlado Stenzel. On je uvijek govorio da je obrana ta koja dobiva utakmicu, a napad taj koji je gubi. Zašto? Zato što je obrana situacija u kojoj se vidi zajedništvo momčadi, spremnost da se “pogine” za svakog suigrača da bi se došlo do rezultata. Želim da igrač u konačnici kaže: “Ja sam igrao s prijateljima i spreman sam sve dati za njih.”
Vidimo, puno ste poruka poslali, a da sastav još niste ni okupili?
- Nadam se da će svi shvatiti ozbiljnost situacije i cilj velikog posla. I to da samo zajednički možemo uspjeti, odricanjem prema sebi, odricanjem za druge. Nisam želio govoriti o imenima jer imena nisu suština svega. Sigurno ćemo sve dobro promotriti, razgovarati na svim razinama i tražiti najbolje u svemu tome u vremenu koje dolazi.
I za kraj pitanje - Duvnjak, aktualna situacija nije baš idealna?
- Želim biti optimist i nadati se da će se nakon uspješne operacije jednako uspješno i vratiti na teren. Dugo smo razgovarali prije nekoliko dana i rekao mi je da misli da će se to dogoditi nakon finalnog turnira Kupa Njemačke sredinom travnja. Bez njega to nije ista priča i nadam se da će se njegov klub brinuti za njegovo zdravlje. Naš Savez prati pozorno situaciju i u stalnom je kontaktu s Duvnjakom.