U protekla dva tjedna mogli ste vidjeti drukčiju vaterpolsku Hrvatsku, štoviše, bitno drukčiju. Oprečne od one s Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016.
Prvo i osnovno, ova je momčad igrački gledano daleko brža. Usudili bismo se utvrditi, tim prije što smo praktički svjedočili rađanju vaterpolske reprezentacije u samostalnoj Hrvatskoj s prvim utakmicama sad toliko davne 1992, da je ovo naša najbrža reprezentacija ikad.
Uvijek je, naime, odlika hrvatske igre bila polako dodavanje, od jednog do drugog, pozicijski napad i težište gotovo isključivo na centrima. Bilo je logike tako igrati jer smo imali na dva metra tipove poput Renata Vrbičića, Mile Smodlake, Igora Hinića, Nikše Dobuda...
Postali momčad kontre
U međuvremenu se vaterpolo, kao i svi sportovi, malo promijenio. U brzini. Ili spoju brzine i snage. Sad sve što radite ako želite biti uspješni, morate učiniti snažno i brzo, brzo i snažno. Umiranje u ljepoti poteza može doći bilo slijedom igre ili u trenucima kada to rezultat dopusti.
Uzmimo primjer Luke Lončara. On je izrastao u svjetskog centra klase Hinića ili Smodlake, ali s velikom razlikom - puno je brži, plovniji. A kada smo prije godinu dana naturalizirali Xavija Garciju, uz dolazak mladog Lorena Fatovića, baš kao što imamo u reprezentaciji (ne u Budimpešti) Luku Bukića, pa Anđela Šetku, Maru Jokovića, Barakude su dobile dimenziju više, odjednom smo postali momčad kontre, fizionomija je znatno izmijenjena.
Uz to, izbornik Tucak ustrajao je na napornom radu, ali i uvjeravanju prvenstveno igrača, pa zatim i javnosti da ta Srbija uopće nije nepobjediva. Zašto njih ističemo? Zato što se radi o jedinoj reprezentaciji koja je pobjeđivala Hrvatsku. Nisu nas pobjeđivali, u toj mjeri prijetile ni Mađarska, ni Crna Gora, Italija, a o Španjolskoj, SAD-u ili Australiji da i ne govorimo.
Mentalna snaga
Velik udio u budimpeštanskom uspjehu (on je po nama već postignut ma kako se finale rasplelo) pridali bismo i mentalnoj pripremi. Tu prste ima dr. Barić, ali cijeli stožer na čelu s Tuckom. Momčad koja bi prije godinu i pol do dvije se rasula kada bi suparnik poveo 3 ili 4 razlike, sada ne gubi glavu i kada primi 2 za redom u jednoj minuti, kada se izgubi lopta na sredini ili kada suparnik povede tri razlike polovicom utakmice. Kao što je to napravila Rusija u skupini. Ili kao što je u jednom trenutku priprijetila Srbija u polufinalu (3:1).
Ne, ovi dečki ostaju mirni, hladni i igraju dalje. Igraju svoju igru. Može biti korekcija, ali ne i odstupanja. Tu se jača pobjednički mentalitet, stvara mentalna snaga. Temeljna razlika između Barakuda u Riju i Barakuda u Budimpešti.