Najveći više neće biti kapica broj 1! Ne u hrvatskoj reprezentaciji. Dogovorno s izbornikom Ivicom Tuckom prvi vratar Barakuda, naš stjegonoša na Igrama u Riju, kapetan Josip Pavić više neće nastupati za Hrvatsku.
- Neminovno je da biološki sat otkucava, valja dati priliku mlađima - veli izbornik Tucak.
- Oni koji sada imaju 36, na Igrama u Tokiju imat će 40... S Jozom sam razgovarao i on me zatražio odmor. S tim da je naglasio da je uvijek spreman staviti se na raspolaganje reprezentaciji ako se iz bilo kojeg razloga pokaže potreba.
Nekoliko izbornikovih rečenica na jučerašnjoj konferenciji za novinare reprezentacije, koja je na začetku novog olimpijskog ciklusa, koji dan uoči prve utakmice nakon Igara u Riju, potisnule su baš svaku drugu informaciju. S razlogom jer ne radi se o “jednom od 13 igrača”. Riječ je ipak, podcrtavamo i danas i ponovno o - najboljem vrataru u svijetu vaterpola. Najboljem posljednjih 5-6 godina.
Nedostajala su mi djeca
Nije to izdvojeno mišljenje novinara, već riječ struke iz cijelog svijeta, suigrača kao i suparničkih igrača, koje je upravo Jozo tjerao na nemoguće. Znojenje u vodi! Valjalo se doista oznojiti da bi se njega nadmudrilo. Konačno, tako misle i oni zbog kojih se igra. Tribine! Nema pojedinca koji na Pavićev spomen neće podignuti palac gore uz duboki naklon glave u počast Najvećem!
- Zauvijek? Ha čujte, ne mogu to decidirano tvrditi. Nikad ne znaš što se može dogoditi, što donosi sutra - jučer će iz Atene, neposredno nakon treninga u Olympiacosu Josip Pavić.
- Rekao sam da stojim na raspolaganju budu li me baš trebali, ako zagusti, ali treba mi odmor, stvarno mi treba. Nedostaje mi ljeto sa suprugom, djecom, obitelji.
Josip Pavić
U redu je. Ne treba pojašnjavati. Od 2001, puno desetljeće i pol Jozo je u pogonu. Onom “do daske”, reprezentativnom. Klupska sezona završi u svibnju, početkom lipnja, a 3-4 dana kasnije već je na okupljanju reprezentacije. Svjetsko prvenstvo, olimpijske igre, Svjetska liga ili što već. Tako do Velike Gospe, a onda mora natrag u klub jer slijedi nova sezona. I tako 15 godina.
- Meni je bio ponos svaki put, uoči svake utakmice staviti hrvatsku kapicu na glavu, odslušati himnu i skočiti u vodu. Ponos i povlastica jer to i tako gledam. Ali nisam jedini koji zna braniti... Bio sam u sjajnom društvu, ali isto tako nedostajala mi je obitelj. Malo sam bio s njima. S djecom se ljeti tata poigrao koji dan, na brzinu i odmah dalje, na nove pripreme. Ne žalim se, moj izbor, ali 15 godina je dosta. Treba mi konačno malo odmora.
Zaslužio je odmor
Ovome je teško proturječiti, još manje zamjeriti mu. Sad, je li ova odluka iznenađenje? I da i ne. U siječnju sljedeće godine napunit će 35, što je dob kad ovakve odluke nisu senzacija, iako stoji da vratari traju dugo, jako dugo, kao i da dan-danas imamo čuvare mreže starije od Pavića, koji brane na vrhunskoj razini poput Stefana Tempestija u Italiji. No, postoje razlike. Italija osim Tempestija nema nikog ni približne kvalitete. U Hrvatskoj je priča bitno drukčija. To je sigurno olakšalo Josipovu odluku. Tako smo barem mislili...
- Ne, odluka nije to bila lagana. Uopće nije. Zato što se rastajem s prijateljima. Točno, lakše mi je utoliko što imamo doista puno sjajnih, briljantnih mladih vratara, u koje se svi već sada možemo pouzdati, ali nije mi bilo lako odlučiti se - zaključuje Pavić.
Bit će teško zamisliti Hrvatsku bez Joze. Prvi hrvatski branitelj. Opet, zaslužio si malo odmora, Majstore.
Uz svoje vratarske bravure, besprijekornu profesionalnu ozbiljnost kada je to prilika iziskivala, Pavić je poznat i po humoru. Šala uvijek, nerijetko uz prizvuk ironije ili sarkazma, ponekad malo bockanja, ali uvijek izvanredno hitro, sa smiješkom i na mjestu.
Jedan od takvih trenutaka bio je na uvodnoj konferenciji za novinare EP-a u siječnju ove godine usred Beograda. U prvom su se kolu imali sastati domaćin i Hrvatska, Beograd je tih dana "kuhao" od vaterpola, Arena krcata do brojke od 20-ak tisuća ljudi. Domaćin u ekstazi pa je tako njihov izbornik, inače sjajan strateg Dejan Savić na press-konferenciju došao u majici s likom Nikole Tesle s vaterpolskom kapicom. Jozo je iste sekunde nakon što je prozvan nešto službeno reći, kao prvi govornik, poentirao.
- Drago mi je što si je domaćin turnira na majicu stavio lik jednog Hrvata!
Pavić je lako izabrao najdražu klupsku utakmicu u karijeri. Partizan u Zagrebu, 9. travnja 2008, uzvrat četvrtfinala. Pobjednik odlazi na Final Four.
- Sjajna publika, predivan ambijent, publika prekrasna. Tribine su bile krcate i zaista su nas nosile.
To je sve što će reći o utakmici. Jedno je zatajio. U utakmici živaca, s remijem nakon četiri četvrtine, pa bez golova u produžetku, u kojoj nije nešto osobito “ludovao” na golu (6 obrana), odlučivali su peterci. Tada je ovaj novinar, neovisno što dotad Pavić nije bio osobit, odahnuo. Samo iz jednog razloga, bili smo 1.000 posto sigurni da utakmicu dobiva - Jozo.
Prvi izvođač gostiju Prlainović. Šut lijevo, tamo je desna Pavićeva ruka. Drugi izvođač gostiju Gocić, lopta ide u desni kut, Jozo se izvija i brani. Adio, Partizan!