'Oproštaj? Ovo je samo završna borba jedne večeri. U K-1 imam velike planove'

Kad Michael Buffer, legendarni najavljivač najvećih svjetskih borilačkih događaja, jedinstvenim glasom, kojim je najavljivao najveće bitke Georgea Foremana, Mikea Tysona, Lennoxa Lewisa... zagrmi: “Croooo Cooooooooop!” pa nastavi: “Raaaay Seeefooooooo!”

... u zagrebačkoj Areni počet će veliki finale borilačke večeri kakvu Hrvatska još nije doživjela.

Cro Cop - Ray Sefo! Što se u subotu u Areni može očekivati? Jedno je sigurno: spektakl je zajamčen! Jer...

- Ray Sefo je sjajan borac. On je vrlo simpatičan, veliki je šoumen, dostupan je svima, a povrh svega opasan je borac. Sefo je vrhunska svjetska klasa i jedan je od rijetkih iz velike K1 generacije Aerts, Hoost, Bernardo, Greco, Musashi, Andy Hug s kojim se nisam borio. Sefove borbe nikada nisu bile dosadne i zahvaljujem mu što je prihvatio nastup u Zagrebu - kaže Mirko Filipović.

Sefo je sjajan, a kakav je Mirko Filipović?

- Sve je dobro, spreman sam.

Zagrebačka se priredba zove Final Fight. Je li to Cro Copov rastanak s opasnim borilačkim vještinama?

- Ni govora. Ovo je samo završna borba jedne večeri. Zaključak “gotovo je” još nisam izustio. Final Fight (Posljednja borba) naziv je zagrebačke priredbe. Dvoboj sa Sefom samo je posljednja borba jedne večeri.

No moglo se već čuti kako razmišljate o oproštaju?

- Uvijek se može dogoditi da je zadnji meč doista i posljednja borba. Iznimno je teško vratiti se, ako pukne ruka. Nije problem fizičke naravi. Ruka zacijeli, ali povratak je psihički težak. Ne, još se ne povlačim. Štoviše, osjećam se odlično, K1 moje je tlo i stoga moje ambicije rastu.

S Mirkom Filipovićem sjedili smo u predvečerje meča sa Sefom. Razgovarali smo vrlo dugo. Bila je to intimistička, lijepa i nadasve poučna priča o uspjehu upornosti, žrtvi bez koje se ne može do vrha i beskrajnoj vjeri da krvavi rad mora donijeti rezultat. Na što ste najviše ponosni u karijeri?

- Ponosan sam na to što sam sve uspio postići sam samcat. Što sam dokazao da se upornošću i čeličnom voljom mogu ostvariti svi snovi. Svojim sinovima, kad se pojavi neki problem, redovito ponavljam: uzdaj se u se i svoje kljuse. Moja je poruka mojim sinovima i svima koji žele nešto postići jest: bez vjere u se, bez žrtve i bez krvavoga rada nema uspjeha. Ponosan sam i što nisam otišao na drugu stranu, što u kritičnom životnom trenutku nisam završio na stranputici, što se moglo dogoditi jer je crta, kad nemaš ništa, vrlo tanka.

Koje ste trenutke vi doživjeli kao vrhunce vaše karijere?

- Sjajno je bilo drugo mjesto na K-1 Grand Prix finalu 1999. godine. U meču za naslov tada je s(p)retniji bio Ernesto Hoost. No najbolje sam se osjećao 2006. kad sam osvojio naslov prvaka svijeta na Prideovu Grand Prixu. Pride je tih godina okupio najbolje svjetske borce u mješovitim borilačkim vještinama. Barnett, Fedor, Wanderlei Silva, Minotaur, Werdum... Bili su to briljantni borci. Pojas koji sam osvojio 2006. u mome je dnevnom boravku i rado ga pogledam.

Koja je bila najbolja borba karijere?

- Ne bih mogao uperiti prst u samo jednu borbu. Bilo je više odličnih borbi. Možda su nešto osobitije bile borbe s Wanderleijem Silvom i Joshom Barnettom u rujnu 2006. Pobjede u tim dvobojima bile su strateški odlične, bile su vrlo glatke i povele su me prema naslovu prvaka.

Zbog kojega poraza najviše žalite?

- Tužan je svaki poraz. No moj je posljednji poraz svakako najgori. Nisam se baš htio oprostiti s UFC-om porazom u dvoboju s Rayom Nelsonom nakon samo minutu i pol borbe. Sad bih svima volio pokazati kakvi su borci ljudi. Kad sam se iz Las Vegasa vratio u Zagreb, javio mi se Nelson. Poslao mi je mail kojim mi je zahvalio na borbi, naglasio je kako je bio počašćen što se borio sa mnom i da se nada kako nisam teže ozlijeđen. Bio je to vrlo topao, prijateljski, ljudski mail. Naravno, zahvalio sam i ja njemu.

KOMPLETAN INTERVJU PROČITAJTE U SPORTSKIM NOVOSTIMA!