Ovih je dana iz gomile zaluđenih Argentinaca, koji su dočekali svoje nogometaše kao ultimativne pobjednike, izronio jedan mladi čovjek koji je poslao poruku toliko tipičnu za sve Argentince. Poruku njima i svijetu.
- Mi smo osuđeni na patnju, mi moramo patiti, jer znamo da nakon toga dolazi konačna sreća. Baš kao što je došla sreća iz Katara, na krilima Lea Messija i prijatelja.
I to je zapravo najveća istina Argentinaca jer ako ste samo nakratko osjetili duh tih ljudi i njihovu strast za sportom, strast za pobjedama, doći ćete do istine o argentinskom sportu, neobične istine koja je samo njima svojstvena.
Nije sad u pitanju kako se to nogometašima dogodilo, zašto je Mario Kempes bio predvodnik prve velike generacije koja je osvojila naslov prvaka svijeta, kako je to nastavio i na svoja leđa stavio Diego Maradona, da bi na kraju te trilogije Leo Messi preuzeo palicu i poveo Argentince u novu veličanstvenu pobjedu.
Danas se svi pitaju koliko je ljudi bilo na ulicama Buenos Airesa kad su se veliki pobjednici vratili doma, ali to zapravo i nije toliko važno. Taj narod je izlaskom na ulice samo još jednom dokazao da je spreman za sve. Bili su u toj gomili navijači svih boja i profila, predvođeni Bocom i Riverom, bili su spremni na zajedničku sreću, ljubav, ali i sukobe sa svima, pa i policijom, jer takva je strast Argentinaca koju možete otkriti tek kad jednom dođete u grad koji je s pravom nazivan južnoameričkim Parizom. A ako ostanete nekoliko dana duže, otkrit ćete kako i zašto ta ljubav ide na sve strane.
Odlazeći svojevremeno na teniski Davis Cup dvoboj s Argentincima znali smo otprilike što nas čeka, a da bismo dobili potpuno sliku pobrinuo se naš prijatelj, argentinski moćni novinar Guillermo Salatino, za prijatelje Salata. Prvu večer kad nas je poveo u argentinsku noć proveo nas je malim ulicama koje okružuju La Bomboneru. Iako nije navijač Boca Juniorsa, osjetio je da je to nešto što mora pokazati prijateljima s drugog kraja svijeta da bi shvatili kako se rađa i živi ta strast za nogometom. Tamo djeca i prije nego što se rode dobiju člansku iskaznicu jedne momčadi koja je zanos Argentinaca, a to je najbolji način pokazao Diego Maradona.
Za centimetar veći
Čest gost sportskih priredbi došao je i na tu Davis Cup utakmicu Argentine i Hrvatske i izazvao pravi stampedo hrvatskih novinara koji su se željeli fotografirati s čovjekom koji je u briljantnoj karijeri doveo Argentince do naslova prvaka svijeta u Meksiku, zabio senzacionalan zgoditak rukom Englezima i nazvao to Božjom rukom. I ako postoji mala razlika među najvećima, Diego je za centimetar bio veći.
A dok je bio na tribini, došao je jedan navijač i zamolio Maradonu za potpis na lopti River Plate.
- Ako imate loptu Boce, rado ću se potpisati.
U toj čarobnoj večeri u Buenos Airesu prošli smo i kroz teniski klub našeg prijatelja Salate, koji kao da je izašao iz onih dana britanskih klubova kad su svi na određeni način podsjećali na Wimbledon.
Englezi su učili Argentince nogometu kad su tamo gradili željeznicu, ali i brojni drugi sportovi su narasli iz tog druženja s Englezima. Od ragbija, koji je i danas jedan od najvećih argentinskih sportova do golfa, koji ne samo da su prihvatili već ga i briljantno igraju. I zato one koji bolje znaju ne može iznenaditi podatak da je Argentinac Angel Cabrera bio pobjednik US Opena u golfu 2007., a dvije godine kasnije osvojio je i Masters u Augusti. I zato nikoga neće iznenaditi ni podatak da su Argentinci 1950. bili prvaci svijeta u košarci i da je čuveni i čudesni Juan Manuel Fangio pet puta bio prvak svijeta u formuli 1.
I mi smo osjetili tu strast
Brojne su zvijezde izašle iz argentinskog sporta. Nakon što su u domovini pokazali koliko mogu i koliko vrijede, sve su to napravili i negdje drugdje, na najvećim pozornicama. I definitivno nije samo nogomet. Sjetit ću se teksta koji je novinar US Todaya napisao o argentinskoj košarkaškoj momčadi, koju je vodio čudesni Emanuel Ginobili i odveo ih do zlata na Olimpijskim igrama u Ateni. A tada, gdje god su se pojavili, imali su status rock zvijezda.
I mi smo osjetili što znači strast i ljubav Argentinaca prema sportu, u ovom slučaju tenisu, kada su u Zagrebu na krilima briljantnog Juana Martina del Potra prvi puta otišli do kraja u Davis Cupu i podigli taj pehar koji su silno željeli i napokon ga donijeli doma. Bili smo gosti Argentinca i u tenisu i u košarci i vidjeli koliko je velika ljubav Argentinaca za nogometom, koji je naravno broj 1, ali nije jedini. Vidjeli smo ljubav Argentinaca prema tenisačima, pogotovo na turnirima koji su se igrali u SAD-u, vidjeli smo i ljubav Argentinaca prema nekim drugim velikim sportovima jer sve su znali i sve su mogli. Od odbojke do hokeja na travi, ali i pola, koji je ostao velik u Argentini.
Ljubav koja traje i ovih se dana pokazala na ulicama Buenos Airesa. Ljubav koju je teško objasniti onima koji je nisu osjetili. Baš kao što je nama svojevremeno bilo teško objasniti zašto je u Buenos Airesu toliko mladih djevojaka u društvu sa starijom gospodom. Osobno sam u prvi mah pomislio kako se radi o očevima i kćerima, a odgovor koji sam dobio donekle me obeshrabrio, ali i navukao osmijeh na lice.
- Tko ima lovu, nije star.
I tako, Argentinci su danas opet na krovu svijeta. Leo Messi će ući ili je već ušao u legendu, tamo gdje stanuje Diego Maradona, tamo gdje stanuju brojni velikani argentinskog sporta, koji je bio i ostao neobičan.